Kada je posrijedi pokazivanje osjećaja u nekim tzv. rubnim životnim situacijama ili u svakodnevnici, zreo čovjek u suvremenom društvu nerijetko se ponaša poput ‘slona u staklani’. Ne zna primjereno reagirati pa ili pretjerano iskazuje svoje osjećaje ili zataji u iskazivanju suosjećanja. Koliko smo puta sami sebe uhvatili u razmišljanju kako nismo pokazali dovoljno empatije prema drugima? U slučaju da nas nakon toga još uhvati grizodušje, za nas ima spasa (tvrde stručnjaci), jer se može reći kako nam savjest nije ‘zadrijemala’. No što ako smo se pretvorili u bezdušne robote i duboko u sebi pohranili sve emocije suosjećanja, želeći se zaštititi od negativnih stvari iz okoline? Tada smo si uskratili ljepotu nadljudske osobine – empatije.

Empatija je uživljavanje u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njene situacije, bilo da je to loše stanje i patnja ili pak sreća i veselje, i to na osnovu procjene situacije u kojoj se ta osoba nalazi. Kod empatije je potrebno razlikovati suosjećanje (osjećaj žalosti zbog drugih) od brige za druge koja se odnosi na doživljavanje tuđeg emocionalnog stanja u odnosu na osobni stres. S empatijom je povezan i pojam altruizam koji se odnosi na postupke koji su povezani s dobrobiti drugih, a nisu potaknuti očekivanjem recipročne koristi ili nagrade; kao i prosocijalno ponašanje koje se odnosi na dobrovoljna djela s namjerom da se pomogne drugoj osobi ili grupi.

Ono što određuje je li neki prosocijalni čin altruističan ili ne, motiv je na kojem se temelji ponašanje, ali je te motive teško procijeniti. Prosocijalno ponašanje se može izvoditi iz različitih razloga, primjerice osoba može biti motivirana iz sebičnosti iako je nakana prosocijalnog ponašanja da ima pozitivne posljedice za druge. Hoće li pojedinac biti više ili manje empatičan, ovisi o nasljednim osobinama, ali prvenstveno o okolinskim čimbenicima.

Empatija se uči od rođenja. Kroz emocionalno izražavanje dijete prilagođava izražavanje emocija drugima. No empatija zahtijeva od djece da razumiju da su ona zasebna od drugih ljudi, tako da djeca tek u dobi od dvije godine mogu osjećati empatiju prema drugima. S razvojem jezika djeca se sve više oslanjaju na riječi kako bi utješila druge, što je povezano s višim kognitivnim procesima. Empatija se povećava tijekom srednjeg djetinjstva, jer djeca razumiju širi raspon emocija i koriste višestruke znakove prilikom procjenjivanja tuđih osjećaja. Tijekom kasnog djetinjstva i adolescencije, napredak je u zauzimanju perspektive, što omogućuje šire odgovore suosjećanja i uživljavanja u tuđa emocionalna stanja’.

Empatija je dijelom i nasljedna, pri čemu temperament ima važnu ulogu. Djeca koja su društvena, asertivna i dobra u regulaciji emocija u većoj će mjeri biti i suosjećajna, ponašati se prosocijalno i pomagati drugima, tješiti druge u nevolji u odnosu na onu djecu koja lošije reguliraju emocije. S druge strane, ona djeca koja su agresivnija, a k tome imaju oslabljenu sposobnost zauzimanja tuđe perspektive i impulzivno pokazuju negativne osjećaje, bit će manje empatična. No bitno je naglasiti da se empatija ipak prvenstveno uči u obitelji, a zatim i u školi te u svakodnevnoj interakciji s ljudima.

Obitelj koja se nosi s postavljenim ciljevima i zadacima, koja probleme rješava na zadovoljavajući način te njeguje dobrobit svih članova, obitelj u kojoj se podržava integracija i razvoj za dobrobit svih članova uvažavajući važnost odgoja i zaštite djece – zasigurno je pozitivan kontekst u kojem će se razvijati i suosjećanje za druge. Roditelji svojim postupcima i ponašanjima utječu na dijete, ali i dijete svojim reakcijama i ponašanjima utječe na ponašanje i postupke roditelja. Roditeljski postupci predstavljaju specifično ponašanje kojim usmjeravaju djecu prema postizanju socijalizacijskih ciljeva, a suosjećanje i prosocijalno ponašanje su važan dio tih ciljeva. Sukladno tome, topli roditelji potiču izražavanje emocija kod svoje djece i pokazuju osjetljivu empatijsku brigu za osjećaje svoje djece, pa će onda ta djeca reagirati s većim suosjećanjem prema drugima. Emocionalno topli roditelji prihvaćaju svoju djecu, pružaju im podršku, pažnju, pokazuju brigu, razumijevanje, a pri tome koriste objašnjenja, ohrabrivanja djeteta i pohvale u odgoju. Roditelji mogu i svojim akcijama u zajednici pokazati djeci suosjećanje za druge.

U procesu socijalizacije društvo oblikuje djetetova uvjerenja, očekivanja i ponašanja, ali mora se naglasiti da su rani razvoj, dječja privrženost majci, podrška i nadzor roditelja od velike važnosti za adekvatni razvoj empatije. Uz to, empatija se svakako razvija u dječjim interakcijama s vršnjacima, odnosima s odraslima izvan obitelji te običajima i kulturi u kojoj se dijete razvija. 

Naša civilizacija počiva na spremnosti da se pruži ruka pomoći nemoćnijem od sebe. To nam treba biti pravilo funkcioniranja u društvu jer smo svi odgovorni za to kako ćemo odgojiti buduće generacije. Treba vjerovati u ljude i njihovu dobru namjeru, jer velika većina ljudi takva doista i jest. Ljudi koji su pozitivni, sretni, rade na sebi, samoostvareni su – spremni su pomoći drugima da ostvare svoje snove. Neostvareni ljudi su često upravo ti koji ne žele da drugi uspiju pa se onda nekada ponašaju i čine radnje koje drugima mogu otežati uspjeh.

Mi kao društvo trebali bismo se zapitati što činimo da kvaliteta života svih bude bolja, pa će onda biti i više sretnih pojedinaca. I baš zato empatiju treba podučavati na svakom koraku. Pri tome je važno i humanitarno djelovati, a škola kao odgojno- obrazovna ustanova pravo je mjesto gdje se može potaknuti djecu na humanitaran rad kroz pomoć starijima i nemoćnima, djeci s posebnim potrebama, djeci koja ne žive sa svojom obitelji…

Tekst: Josipa Scotti Čavlina
Foto: Shutterstock