Umijeće komuniciranja od malih nogu, postavljanje granica, poticanje odgovornosti...

Roditelji imaju vrlo važnu zadaću - da od rođenja uče djecu socijalnim vještinama kroz razvijanje toplog odnosa punog ljubavi i podrške, ali i postavljanje granica i određenih pravila kako bi djeca mogla razumjeti zbog čega ta pravila postoje i zbog čega su nužna. Važno je pritom paziti na to da dijete ne osjeti da je roditeljeva uloga ta da njega „kazni“ i da pokaže svoju roditeljsku nadmoć. Stoga je djetetu potrebno objasniti da neka njegova ponašanja negativno utječu na druge u njegovoj okolini ili njega samog i podsjetiti se da pravila postoje u svrhu zaštite, poticanja odgovornosti i samostalnosti kod djece. Važno je da djeca doživljavaju podršku, poticanje i prihvaćanje te da se kontinuirano gradi pozitivan odnos roditelja i djece. Koliko je važno razvijati takav odnos s djetetom potvrđuju istraživanja koja pokazuju da djeca koja doživljavaju roditeljsko odbijanje pokazuju agresiju i neprijateljstvo prema drugima, imaju narušeno samopouzdanje i nisku razinu prosocijalnog ponašanja, odnosno imaju slabije razvijene socijalne vještine. Naravno, uz odnos s roditeljem i način odgoja djeteta treba uzeti u obzir i osobine djeteta te njegov temperament. Uz to, važni su i odnosi u obitelji i naš roditeljski model primjerenog socijalnog ponašanja te općenito sustav vrijednosti koje dijete onda ima priliku vidjeti i učiti iz njega. Važno je da roditelji mogu prepoznati ograničenja djece u pojedinoj razvojnoj fazi, njihove interese i sposobnosti. Tako svoja očekivanja i „poduku“ mogu prilagoditi i omogućiti da budu svrhovita umjesto da se ljute i pitaju: „Zašto to moje dijete ne može?“

U dobi do dvije godine djeca se uglavnom igraju sama, iako pokazuju interes za drugu djecu. Tada se često primjećuje „sebičnost“ oko vlastitih igračaka. Djeca drugima igračke daju na poticaj i nagovor roditelja, iako se i tada primjećuje negodovanje i borba da njihova igračka ipak ostane kod njih. Iskustvo sebičnosti je uobičajeno u toj razvojnoj dobi kako bi se kasnije naučili dijeliti. Međutim, ako roditelji primijete da dijete gurne ili uštipne drugo dijete nakon što je uzelo njegovu igračku, potrebno je da reagiraju i pouče dijete prihvatljivim načinima nošenja s frustracijom i rješavanja ovog problema. Osim toga, u toj razvojnoj fazi djeca se uglavnom vole igrati s roditeljima što je odlično za razvijanje odnosa i pružanje ljubavi djetetu.

Otprilike s oko dvije i pol godine dijete se počinje igrati i s drugom djecom, uz blizinu i nadzor roditelja. Najprije je to paralelna igra s istim igračkama, promatranje i imitiranje igre druge djece, ali bez velike interakcije s njima, da bi se u trećoj godini mogli zajedno igrati i prenositi u igru određene socijalne kontakte iz realnog života (npr. doktor-pacijent), kao i podijeliti svoje igračke s njima (i dalje može biti prisutno negodovanje).

U četvrtoj godini djeca su sposobna uspostavljati kontakte i odnose s drugom djecom, dijeliti svoje igračke, oponašati odrasle te se uočava „naređivanje“, osobito prema mlađoj djeci što može biti čest izvor sukoba u toj dobi.

Nakon pete godine sve lakše uspostavljaju prijateljstva, surađuju s drugima i poštuju njihova prava, a u igri se uglavnom usmjeravaju na vršnjake istog spola.

S polaskom u školu, djeca postaju svjesnija važnosti prihvaćanja od strane drugih vršnjaka te im vršnjački odnosi postaju vrlo važni. Uglavnom se u tom periodu druže s vršnjacima istog spola, uče rješavati sukobe s vršnjacima koji se učestalo događaju, a koji su najčešće kratkotrajni te se uče zauzeti za sebe.

Od otprilike devet godine nadalje, druženja s prijateljima postaju sve važnija. Stvaraju se prava prijateljstva - s prijateljima dijele svoja intimna iskustva, provode zajedno svoje slobodno vrijeme, kao i slobodne aktivnosti, a prijatelji su im i važan izvor zabave, ugode i podrške. Kroz druženje s vršnjacima djeca se uče moralnim normama i pravilima ponašanja koja prenose u odnos s odraslima, a druženje s njima, osobito s roditeljima je sve rjeđe.

Doba adolescencije je vrlo zahtjevno i za djecu i za njihove roditelje najčešće zbog raskoraka u tjelesnom, socijalnom i intelektualnom sazrijevanju. Adolescenti se često osjećaju kao da su „pod povećalom“ od strane odraslih, a s druge strane često ne razmišljaju o posljedicama svojih postupaka. U tom je razdoblju važno da se očekivanja roditelja od adolescenata prilagode razdoblju u kojem se nalaze i prepoznaju njegove mogućnosti.

Kako poticati i razvijati socijalne vještine?

Socijalne vještine utječu na samopouzdanje djeteta, a time i na njegove odnose s vršnjacima i odraslim osobama u njegovoj okolini. Kao što je spomenuto, upravo zbog toga važno ih je poticati od malih nogu, kroz sve razvojne faze. Pritom je važno naglasiti da s djetetom nije dovoljno samo razgovarati o tome da treba biti pristojno ili poštovati druge nego mu zaista i omogućiti da dođe u situacije u kojima to može učiniti, a zatim i usvojiti. Kroz sve razvojne faze dijete je okruženo svojim vršnjacima te je stoga najprije važno da mu roditelji od malih nogu osiguraju kontakt s drugom djecom u vrtiću, parku, igraonici i sl. Vršnjački odnosi, pogotovo dugotrajni, nužni su, ne samo za razvoj socijalnih vještina, već utječu i na druga područja djetetovog razvoja te je potrebno naglasiti da odrasle osobe ne mogu nadoknaditi ili zamijeniti iskustvo koje djeca steknu u druženju s vršnjacima.

Neophodno je i da roditelji nauče dijete kako da dijeli stvari s drugom djecom. Dijeljenje igračaka u vrtićkoj dobi izazov je za svu djecu te često i razlog sukoba. O pravilima dijeljenja mogu učiti u zajedničkoj igri s roditeljima. Pri tome je važno da roditelji budu realni i dosljedni – ako je dijete naviknuto da odmah dobiva igračku koju želi, to može očekivati i od svojih vršnjaka. S druge strane, važno je i da ga se pouči da je u redu ponekad reći „Ne“ kada netko drugi uzima njegovu igračku.

Djeca ne znaju jasno izraziti što žele te mogu postati fizički agresivna ili pak plakati. Navedena ponašanja posebice mogu biti izražena u dobi od 2 i pol do 3 godine kada im sve važnija postaje samostalnost. Stoga je potrebno poučiti ih i prihvatljivom izražavanju osjećaja. Važno je da roditelji pritom budu topli i odlučni, pokažu razumijevanje za njihove osjećaje, no i da im jasno daju do znanja da određeni postupci poput udarca ili ugriza nisu dopušteni. S druge strane, ako je dijete pasivnije ili povučenije, važno je da ga se nauči kako da se izbori za sebe. Takva su djeca često tužna kada im netko uzme igračku, što roditeljima ponekad bude teško te nerijetko oni sami preuzmu inicijativu i rješavaju sukob. No, potrebno je poticati dijete da se samo izbori za igračku, npr. da pita drugo dijete da podijele igračku ili mu ponudi nešto u zamjenu.

Razgovorom s djetetom o tome što se događa u vrtiću ili školi, osim što se gradi odnos povjerenja, može ga se poučiti i rješavanju nekih problema. Ako se dijete požali na neki problem u odnosu s vršnjacima, važno je da ga se potakne da promisli o različitim rješenjima te situacije i da mu roditelji pomognu odabrati one strategije koje su prijateljske. Osim toga, važno je da ga potiču da razmišlja i o tome kako se druga strana osjeća te da osvještava kako njegovi postupci djeluju ne samo na njega, već i na druge. Djeca koja razmišljaju o potrebama i osjećajima drugih suradljivija su i pozitivnija prema vršnjacima, stoga je važno da osvijeste „kako je biti u cipelama drugih“.

Nadalje, pri poticanju i poučavanju djece socijalnim vještinama valja nagraditi ona ponašanja koja roditelji žele potaknuti pri čemu pomaže pohvala djetetu kada dijeli igračke, zagrljaj kada je sukob riješilo razgovorom, a ne udarcima, ohrabrenje da uspostavlja socijalne kontakte.

Novi izazovi – komunikacija putem interneta

U današnje vrijeme djeca borave i sve se više druže putem društvenih mreža te tako ostaju uskraćena za potpunu sliku kako druga strana doživljava ono što je napisano. To nadalje vodi to toga da, ako dijete ne vidi reakciju s druge strane ne može u potpunosti ni razumjeti učinke napisanog, ako ih ranije tome nitko nije podučio. Pravila komunikacije putem interneta trebala bi biti ista kao i ona koja vrijede za komunikaciju licem u lice. Važno je s djecom razgovarati o tome da se, prije nego pošalju neku poruku, zapitaju kako će ona djelovati na drugo dijete i može li ga na bilo koji način povrijediti. Važno je napomenuti da suvremeni mediji ne mogu zauzeti mjesto istinske interakcije licem u lice jer nedostaje neverbalni dio komunikacije koji je izrazito važan za potpuni dojam rečenog. U prilog tome govori istraživanje. Uhlsa i suradnika (2014.) koje pokazuje da djeca koja su provela određeno vrijeme bez izloženosti digitalnim sadržajima, ostvaruju puno bolje rezultate na testu prepoznavanja emocija kod drugih ljudi što je preduvjet za uspješnu i zdravu socijalizaciju djece. S druge strane, možemo zaključiti da će djeca koja provode veći dio slobodnog vremena na internetu u odnosu na socijalne interakcije s vršnjacima „u živo“ imati slabije razvijenu emocionalnu inteligenciju i socijalne vještine. Pritom roditelji trebaju obratiti pozornost na takvu djecu da se ne bi našla u „začaranom krugu“ jer zbog nerazvijenih socijalnih vještina internet i društvene mreže postaju njima sigurniji i lakši način komunikacije. Naglašavamo da djeca neće moći razumjeti emocije drugih ljudi bez osobne licem-u-lice interakcije.

Stoga je zadatak roditelja i drugih odraslih da djecu nauče “čitati” i verbalizirati svoje i tuđe emocije kako bi na vrijeme i uspješno prilagodila svoje ponašanje u odnosu na osobe iz svoje okoline i mogla razvijati svoje socijalne vještine, odnosno kako bi mogli postati socijalno kompetentni sudionici društva.

Tekst: Ivana Dolovčak, mag. soc. rada i Sara Milavec, mag. psych.; Savjetovalište Snaga obitelji, Hrabri telefon, www.hrabritelefon.hr

Foto: Profimedia