Znanstvenici sveučilišta UniSA, jednog od vodećih sveučilišta u Južnoj Australiji, istražili su kako događaji u nečijem životu utječu na razvoj psihopatologije – na nenormalne misli i ponašanja koja su često znak mentalnih poremećaja.

Rezultati istraživanja nedavno su objavljeni u časopisu Current Psychology. Utvrđeno je da se loša iskustva iz djetinjstva kasnije u životu mogu manifestirati kao tjeskoba, ili drugi poremećaji mentalnog zdravlja, no odsustvo loših iskustava ipak nije jamstvo da ljudi kroz život neće imati psiholoških problema.

'Naše istraživanje pokazalo je da probleme s mentalnim zdravljem ne određuju samo događaji iz ranog djetinjstva. Dijete koje odrasta u sretnom okruženju još uvijek može razviti neki poremećaj mentalnog zdravlja', rekla je voditeljica istraživanja, evolucijska psihologinja Bianca Kahl.

Možda vam navedeno zvuči kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi, no riječ je o važnom istraživanju koje pomaže razbiti stigmu o tome da se problemi s mentalnim zdravljem događaju samo onim ljudima koji nisu imali sretno djetinjstvo.

Istraživanje je provedeno online, a u njemu su sudjelovale 343 osobe koje su odgovarale na pitanja o svojoj obitelji i odgoju, prirodi svog odrastanja, mentalnom zdravlju, cjelokupnom blagostanju, kao i o prirodi današnjih odnosa i veza.

'Istraživanje je posebno imalo za cilj istražiti jesu li načini odrastanja bili povezani s općim čimbenikom psihopatologije i mogu li se predvidjeti određene skupine simptoma', objasnili su autori.

Način odrastanja dio je onoga što se naziva teorijom životne povijesti koja je okvir za analizu kako različite vrste životnih strategija mogu utjecati na obrasce i iskustva ljudi kroz život.

Pojednostavljeno, životne strategije mogu se okarakterizirati kao brze ili spore. Brze su impulzivne, a pojedinci s tom životnom strategijom orijentirani su na sadašnjost i u skladu s tim brzo donose odluke. Oni čija je strategija životnog puta spora, reagiraju promišljeno i orijentirani su na budućnost.

Kahl i njezin tim analizirali su mogu li brze ili spore životne strategije predvidjeti opći faktor 'p', koji predstavlja ukupni rizik za razvoj psihopatologije i srodnih mentalnih poremećaja.

'Cilj nam je bio odgovoriti na pitanje: kako se različiti simptomi psihopatologije preslikavaju na brzu ili sporu životnu strategiju', objasnila je Kahl.

Do sada se smatralo da će ljudi, koji su u djetinjstvu imali veću podršku roditelja, a bili su izloženi vršnjačkom nasiju, razviti manje simptoma psihopatologije.

Tim znanstvenika je otkrio da su slaba roditeljska podrška i niži socioekonomski status povezani s višim stopama opće psihopatologije, i u žena i u muškaraca. Ovaj je rezultat komplementaran rezultatima prethodnih studija koje su pokazale povezanost između zakinutosti i općeg faktora 'p'.

Međutim, izvan te opće povezanosti, simptomi psihopatologije bili su donekle podijeljeni. Istraživanje znanstvenika sa sveučilišta UniSA pokazalo je da su osjetljivost i depresija više povezani s bržom strategijom životne povijesti, dok su psihosomatske bolesti i anksioznost bili češći kod ljudi sa sporijom životnom strategijom.

Kada pogledamo je li sretno djetinjstvo (konkretno, percepcija roditeljske podrške) djelovalo kao vrsta zaštitnog sloja protiv psihopatologije, znanstvenici su otkrili da tu hipotezu ne podržavaju podaci. Ta je veza, kažu, puno složenija i trebalo bi je temeljito istražiti.

'Smatramo da naša očekivanja i naša sposobnost da se prilagodimo scenarijima, kada se naša očekivanja ne ispune, također utječu na naše ponašanje', kaže Kahl te zaključuje: 'Ako smo se u dječjoj dobi naučili prilagoditi promjenama i nositi se s problemima, u boljoj smo poziciji da kasnije odgovorimo na stres i druge čimbenike rizika za mentalno zdravlje.'

Tekst: Ivana Kalogjera

Foto: Shutterstock