Mama je podijelila mišljenje koje nije baš popularno: 'Zašto svojoj djeci ne ograničavam vrijeme na ekranima?'

Ovo vjerojatno nije mišljenje većine, ali, ipak ga iznosim…

Otkad djeca prvi put počnu koristiti tehnologiju na način na koji naša generacija nije, slušamo o tome koje su posljedice od previše vremena provedenog na ekranima: nesanica, problemi s vidom, loše ocjene u školi i – najgore što se može dogoditi u našem pretilo-fobičnom društvu – pretilost u djece.

I dok navode dokaze kako više vremena provedenog na ekranima može imati negativne posljedice po zdravlje, važno je zapamtiti kako nije dokazana uzročno-posljedična veza.

Također, navode se dokazi kako depresivni ljudi više vremena provode na svojim mobitelima. Može biti točno jer sam kroz život imala nekoliko depresivnih epizoda i tada sam više vremena bila orijentirana na svoj mobitel i TV.

Jedna je britanska studija pokazala kako vrijeme provedeno na ekranima ne mora nužno imati loše posljedice za djecu. Znanstvenici su iz toga istraživanja zaključili kako rodittelji samo trebaju osigurati djeci dovoljno drugih sadržaja, dovoljno sna i kretanja te interakcije s drugom djecom izvan online svijeta.

Moguće je sve to postaviti u ravnotežu.

Vrijednost ‘ekraniziranja’ Očito je koliko je tijekom prošle godine svima nama tehnologija i te kako koristila. Mogli smo ostati u kontaktu s prijateljima, obitelji, obavljati posao kod kuće, djeca su se mogla školovati, mogli smo trenirati.

Digitalizacija i tehnologija će ostati, sviđalo se to nama ili ne. I dopuštajući svojoj djeci da istražuju tehnologiju i uče, ne samo što im dajemo alat koji već mogu koristiti nego ih pripremamo za budućnost. Naša djeca nikad neće morati nadoknaditi tehnološku prazninu, koju smo mi morali nadoknaditi kako bismo morali ostati ukorak s vremenom i novim profesijama.

Umjesto da kontroliram koliko vremena moje dijete provodi na internetu, fokusiram se na kontrolu sadržaja koji gleda.

Restrikcije = opsesija Kao roditelj, naučila sam da svaki put kad stavim zabranu na bilo što, to još više potakne djetetovu želju. Stavljajući ograničenja na dječji mobitel ili tablet ili kompjutor, samo ekranima pridajemo veći značaj nego što ga uistinu imaju, a dijete se osjeća loše dok ga koristi u dopuštenom vremenu.

Ako nema čvrstu zabranu niti osjećaj krivnje dok koristi ekrane, dijete ga doživljava samo kao dio svakodnevice. I baš zato moja 5-godišnja kći provodi vrijeme na ekranima tek kad se umori nakon igre, pogleda crtić za kišnog vremena ili gleda nešto što je zanima.

Njezin interes za mobitel prođe za 20 do 25 minuta i ona potraži neki drugi oblik igre. Ona sama regulira vrijeme provedeno na mobitelu ili tabletu jer ne razmišlja o tome kao o nečemu što ja zabranjujem ili određujem.

I razmislite još ovome: kako odrasli koriste ekrane? Uključimo seriju kako bismo se opustili, dopisujemo se s obitelji i prijateljima, skrolamo po društvenim mrežama na kraju radnog dana, pročitamo vijesti, vremensku prognozu za sutradan...

Tako i naša djeca.

Također, neka su djeca su više orijentirana na boravak u zatvorenome, igre u zatvorenome nego za boravak vani i sportske aktivnosti. Nema rasprave o tome da su boravak na svježem zraku i u prirodi te vježbanje korisni.

Samo želim reći da ako vaše dijete želi ostati u kući na laptopu ili kompjutoru, ne treba od toga raditi dramu. Ohrabrite ih da se okušaju u novim igrama i ponudite im uravnotežen sadržaj.

Nemati granica, ne znači nemati pravila Preskačući borgu s djecom oko vremena provedenog online, nadam se da ću s njima izgraditi obostran odnos povjerenja ne samo kad je riječ o korištenju interneta. Možete imati pravila o vremenu provedenom na ekranima, recimo, mi smo uveli pravilo da nema mobitela za vrijeme zajedničkog druženja ili zajedničkog objeda. Možda ovo nije i za vas pravilo. Pronađite neko koje odgovara vašoj obitelji i karakteru vaše djece.

Tekst: Sanja Matasić

Foto: Shutterstock