Kolumnistica Guardiana, Zoe Williams, razvedena je majka dječaka i djevojčice. Svakodnevno se suočava s raznim izazovima u odgoju i brizi o svojoj djeci, a u duhovitoj je kolumni prikazala kako izgleda život nakon razvoda. Tekst prenosimo u cijelosti. Kad ste roditelj, najgora je stvar kod razvoda to što se neka djeci važna stvar uvijek nalazi u krivoj kući. A to uvijek shvate pet sekundi prije nego što im ona zatreba.Ponekad je to samo kemijska olovka kojom vaše dijete piše domaću zadaću, a druga olovka, s identičnim vrhom, ne može je zamijeniti jer je pogrešne boje. To može biti i punjač bez kojeg vaše dijete ne može puniti mobitel ili kopča za kosu u obliku zmije koja daje pravi smisao outfitu vaše kćeri.Jednom je to bio običan komad papir s uputama za projekt. Kasnije se ispostavilo da je na papiru pisalo samo ovo: 'Nacrtajte dijagram životnog ciklusa plastične vrećice.'No to saznate tek nakon što ste izokrenuli cijelu kući tražeći taj papir. U pitanju je uvijek neka sitnica, koja bi mogla biti bilo gdje, ali to zna biti i neki veći predmet. Recimo, hodate po kući i čudite se kako netko može izgubiti saksofon.Zapravo, nikad se tu ne radi o velikoj ili maloj stvari, već samo o osjećajima. Iz takvih situacija iščitavate sav bijes, frustraciju i tugu koje dijete osjeća zbog razvoda. Razvod je za njih velika promjena, život im se promijenio, prema njihov mišljenju nagore, roditelji su se rastali, a da se s njima nisu savjetovali, i sve ih je strah koju bi sljedeću idiotsku stvar mogli napraviti.No ništa nikada ne kažu naglas. Umjesto toga, izgubit će poklopac šljokastog laka za nokte i toliko dugo plakati da vam ne preostaje ništa drugo nego da u ponoć odete kopati po smeću bivšeg supruga.Najgora situacija koju pamtim dogodila se prije pet godina. I sad zbog toga osjećam krivnju. U pitanju je bio izgubljeni scenarij za školsku predstavu, zbog čega su mog sina izbacili iz školske predstave 'Tri praščića'. Škola je po mom mišljenju bila previše stroga. Radije su izveli predstavu s dva praščića, nego da su otrpjeli izvođača koji nije bio u stanju čuvati svoj primjerak scenarija.Ne postoji apsolutno nikakav način da se takve situacije preduhitre. Djeca stalno nešto gube, a vi se od toga ne možete izolirati pa se stalno osjećate loše. S pravom, jer ispada da ste uvijek vi krivi. Pod  ovim 'vi' mislim, naravno, na sebe. Jedno jutro toliko sam brzo vozila bicikl da školsku kravatu donesem u stan bivšeg supruga da me je snimila kamera za prekoračenje brzine.Sigurno sad mislite da sam, kad sam se već razvela, trebala kupiti još kravata. Jesam, imamo ih osam. I nekako su sve završile u mojoj kući. Ja sam poput magneta za kravate, moj bivši je magnet za hlače, ali ako mislite da vam ide u prilog to što ste vi osoba sa svim stvarima u svojoj kući, varate se. U igri 'Gdje je moj ...?' nema pobjednika.Ovako je izgledao povratak u školu nakon Uskrsa. Bilo je 8.12 sati, a naše je predviđeno vrijeme polaska 8.15 sati. Moj sin nije mogao pronaći cipele. Nije prošlo 90 sekundi, a gospodin Z pokušao ga je nagovoriti da obuje njegove cipele koje su samo za broj veće. Nitko ne mora znati da je te cipele, vjerojatno davne 1935., izradio ujak gospodina Z.U pitanju su bile otmjene cipele, crne boje s izvrsnim detaljima. No, moj bi sin radije prestao ići u školu, odrastao bez diplome i živio od kriminala nego što bi obuo te cipele. Paničarim. Treba mu toliko vremena da nabroji sve stvari koje bi radije radio nego da nosi lakirane cipele. Sada je već 8.19.Moja kći počinje plakati. Ovih je dana nevjerojatno stoička pa su me začudile njezine suze. Treba mi vremena da uopće razumijem kakav je to zvuk. Sad sam već na katu i tražim cipele. Silazim do nje misleći da se dogodilo nešto strašno, da je uginuo zec ili da joj se ruka zaglavila u blenderu.'Što nije u redu?''Zakasnit ću.''Ne brini se zbog toga. Ja ću isto zakasniti pa ne brinem.''Nismo ista osoba.'Tu me je dobila. Na papiru prihvaćam da H ima svoju osobnost. Duboko u sebi mislim da smo iste iako postoje i neke meni potpuno nerazumljive razlike.Njihov je tata rekao da ima neke stare cipele, ali ne i te koje tražimo, te da se možemo naći na pola puta. Kažem mu da ih on mora imati kod sebe, inače bi bile kod mene.Mog bivšeg to pokreće prema dosadnim matematičko-logičko-kalendarskim raspravama. Kaže da je Veliki petak bio blagdan, mjesec je bio u Jarcu, a brzina vjetra iznosila je 16 km/h, tako da je četvrtak bio zadnji dan kada je naš sin nosio školske cipele pa moraju biti kod mene. Živcira me jer znam da je to što govori istina. Na kraju se ispostavilo da su cipele bile ispod TJ-ova stola i da ih je tamo mogao pronaći svaki idiot, samo da je malo bolje gledao.Bilo je 8.23 kada smo izašli iz kuće. Na semaforu sam pukla. Rekla sam sinu da ima 13 i pol godina i da mora pratiti gdje su mu cipele.Odgovorio mi je: 'Smiješno je da uvijek imam 13 godina kad nešto ne smijem raditi, a kad sam nešto trebao učiniti onda imam 13 i po godina.'Uf. Još jedna od matematičko-logičko-kalendarskih rasprava koje je naslijedio od oca.Usput, H je na vrijeme stigla u školu. Svi smo stigli na vrijeme, svi smo bili u cipelama, i napokon smo, neuvježbanom oku, izgledali poput poput pobjednika.

Prijevod: Ivana Kalogjera

Foto: Shutterstock