"Tako mi je žao što moj sin ne pleše, a sve zato što bi mu se prijatelji rugali. Kod kuće stalno pleše i snima videa koja ponekad objavi na Tik Toku i onda mora slušati njihove uvrede. Jednostavno ne mogu prežaliti što ne ide u plesnu školu, a toliko je talentiran. Čak i kad bi upisao hip hop ili breakedance, oni bi mu se izrugivali", govori nam mama dvojice dječaka.  

Njezino iskustvo, nažalost, uvelike odražava sliku Hrvatske kad su u pitanju dječaci i ples. Danas puno manje dječaka pleše no što je to bio slučaj prije 20-ak godina. Podatak je to koji uistinu iznenađuje, ako računamo na to da bi se s vremenom ipak kao društvo trebali razvijati, na bolje. Međutim, ako se vratimo na ovu priču mame malog ljubitelja plesa, doći ćemo do toga da razvojem raznih komunikacijskih platformi, društvenih mreža... naši izbori postaju izloženiji drugima pa time i kritikama te izrugivanju u ovom konkretnom slučaju.  

Da bi se stvari počele mijenjati, potrebno je graditi samopouzdanje djeteta od najranije dobi te stalno razgovarati o tome da okolina ne bi trebala utjecati na njegove izbore. Znamo da tu nimalo ne pomaže ni predrasuda da je ples aktivnost za djevojčice. Međutim poticanje i motiviranje djeteta da slijedi svoje interese, ključno je u ovoj priči. 

"Rodna socijalizacija je činjenica svakog društva pa tako i našeg. Dio toga je i raslojavanje aktivnosti, profesija i interesa na 'muške' i 'ženske'. Ples se percipira kao aktivnost koja je više primjerena pa čak i više prirodna za djevojčice. Društveno etiketiranje stvari kao 'onih za dječake' i 'onih za djevojčice' počinjemo doživljavati kao prirodnu podjelu te je često uzimamo zdravo za gotovo. Ples je tu 'pao' kao jedna od žrtava. Takva plavo-roza podjela onemogućuje puni razvoj djece kao pojedinaca čije individualne prirodne sklonosti i predispozicije nužno ne prate društvene norme rodnih identiteta. Tako će se neka djevojčica možda ustručavati upisati nogomet jer to 'nije za curice', dok će se dječaci rjeđe odlučivati na aktivnosti poput plesa. Društvo interpretira prirodu, ne opisuje je onakvom kakva ona jest, a prirodu individualnih interesa, želja i potreba treba poticati i motivirati u autentičnom, a ne društveno prilagođenom razvoju", objasnila nam je pedagoginja Maja Jerčić, autorica KoHo pedagogije.

Osim toga, možda će vam pomoći i činjenica da postoje mnogobrojni benefiti koje primjerice dvoranski ples nosi. Dječaci kroz ples u paru i druženje usvajaju plesni bon ton, uče o kompromisu, kako se pravilno ponašati na plesnom podiju s nježnijim spolom te kako na lijep i pristojan način komunicirati s djevojčicama.

Da bi se što više roditelja uvjerilo u prednosti koje ples nosi te da bi i svojim sinovima dali priliku da se plešući razvijaju u samosvjesna i zdrava mlada bića, Plesni centar Zagreb by Nicolas (Nicolasa Quesnoita i Ksenije Pluščec Quesnoit koje smo svi upoznali kao instruktore u Plesu sa zvijezdama) pokrenuo je kampanju 'I dečki plešu'. Čak i ako će vam provedba iste na prvu zvučati diskriminirajuće, ona nipošto nije takva i jasno govori o tome koliko je situacija s plesom i dječacima u našem društvu alarmanta. 

"Prema odluci gospodina Nicolasa i gospođe Ksenije, dječake smo u Sportskom plesnom klubu Zagreb oslobodili plaćanja članarine kroz prošlu godinu pa sve do kraja ožujka ove godine, a potom, do kraja tekuće godine plaćaju simboličnu članarinu od 100 kuna mjesečno. Sve to s ciljem da se u sklopu naše kampanje 'I dečki plešu' upiše što više/dovoljno dječaka da bi naše djevojčice imale plesne partnere. Roditelji djevojčica pozdravili su našu inicijativu, jer i oni žele da njihova djeca imaju plesne partnere", kazali su nam iz Plesnog centra Zagreb by Nicolas te pojasnili da je kroz ovu kampanju, odaziv dječaka daleko veći no prije, kad su dječaci činili tek 5% rekreativne grupe društvenih plesova, dok ih je na hip hopu bilo nešto više, no i dalje manje od polovine ukupnog broja djece u grupi.

Upitali smo ih međutim, zašto se dječaci općenito manje upisuju na ples od djevojčica?

"Malo smo, kao društvo, izgubili ples iz fokusa, a to je općenito prihvaćena i potrebna društvena vještina, koja podiže samosvijest djece i mladih ljudi; uči ih, kao i svaki sport, obzirnom i fer ponašanju prema drugima, a onim dijelom, kojim je ples umjetnost, potiče izražavanje kroz pokret i ideju o mladim ljudima kao potpunim, zaokruženim osobama koje znaju komunicirati, kako u plesu, tako i u životu. Nadamo se da će se trend pojačanog upisa dječaka nastaviti, da će naša inicijativa dati rezultate, da će se produbiti svijest o potrebi plesne vještine, kao i sportskog plesa, za nove generacije", zaključili su. 

I mi se istinski nadamo da ćemo kao društvo ipak ići naprijed. Baš kao i gorički trener Tomislav Odžić poznatiji kao Tomo Vega, vlasnik sportskog plesnog kluba Vega u Velikoj Gorici te ujedno i autor slikovnice 'Lukasova plesna pustolovina'. Naime, Tomislav je i sam počeo trenirati ples još kao dječak u 5. razredu osnovne škole kada je omjer dječaka i djevojčica u njegovoj skupini akrobatskog rock 'n' rolla bio 26:25 u korist dječaka. Baš onakav kakav želimo da bude i danas!

"Moji vršnjaci i ja nikad nismo imali nikakvih problema zbog toga što se bavimo plesom. Nikada nas nisu zbog toga zezali, izrugivali, niti nas je zbog toga netko drugačije gledao. Naprotiv, bilo im je to skroz fora. Kada sam išao u srednju školu, sjećam se da je cijeli razred bio oduševljen prilikom jednog mog nastupa povodom dana škole. Nas je u razredu bilo 36 mladića", kazao nam je ovaj cijenjeni trener, koji je ovim svojim djelom 'Lukasova plesna pustolovina', želio ohrabriti djecu, pogotovo dječake, da se okušaju u plesu. I sam je objasnio zašto uopće priča o dječaku koji se počinje baviti plesom, a ne nogometom, karateom ili nečim sličnim...

"Zato što smo u vremenima kada se strašno stigmatiziraju dječaci koji se bave plesom, u vremenu kada roditelji, možda više očevi nego majke smatraju da je ples isključivo za djevojčice. Naši polaznici znaju imati poteškoće u školi, jer su žrtve vršnjačkog zlostavljanja. Kada im prezentiramo naš sport - akrobatski rock 'n' roll klinci su oduševljeni, dječaci i djevojčice gotovo u istoj mjeri, no kada dođe dan upisa upiše se nekih deset posto dječaka. Većina njih odustane prije nego što uopće pokušaju zbog straha ili srama. Neki su hrabri i uspiju se tome oduprijeti i ne muči ih previše što će netko reći, jer sport je sport. Imao sam dječaka koji se akrobatskim rock ‘n’ rollom bavio osam godina, postizao je vrhunske rezultate, ali u školi to nitko nije smio znati. Nikad nije htio plesati na nekoj manifestaciji u Velikoj Gorici da mu se ne bi rugali. Prilikom upisa u srednju školu on je odustao od sporta da ga ne bi u školi zafrkavali", govori nam te objašnjava što bi na koncu svojom slikovnicom želio postići.

"Cilj mi je ukazati na ljepotu bavljenja sportom općenito, pa onda i plesom kao takvim. S druge strane želim ukazati na vršnjačko zlostavljanje, diskriminaciju, na neznanje, netoleranciju. Kroz priču se pojavljuju dvije obitelji koje sasvim drugačije reagiraju na to što im se sin želi baviti plesom. Zato je namijenjena i roditeljima kako bi shvatili da je sport sport, kako god se on zvao. Želim ovako mijenjati svijest pojedinaca koji nas okružuju", zaključio je Tomislav, koji je više o svemu pričao u prilogu u nastavku, prikazanom u HTV-ovoj emisiji 'Kod nas doma'.

Tekst: Josipa Scotti Čavlina 
Foto: Shutterstock, Vega.com.hr