Najšira javnost upoznala ga je kao čovjeka s protezom koji je otišao pomoći razrušenoj Banovini. Nesalomljiva duha, nakon što mu je vlak prešao preko nogu, dokazao je da je sve moguće, pa je tako osvojio i prvu hrvatsku parabiatlonsku broncu, a iznad svega je otac djeteta s cerebralnom paralizom. On je Toni Bošnjaković, a inspirativan razgovor s njim, kao dio projekta Same Chances, možete pročitati u novom broju časopisa Story, koji je u prodaji od srijede, 20. siječnja. U nastavku pak pročitajte isječke intervjua nakon kojih ćete, sigurni smo, poželjeti ovu priču pročitati u cjelosti.

"U bizarnoj nesreći pao sam pod vlak 2014. godine. Imao sam sreću što sam preživio. Oporavio sam se u rekordnom roku i već nakon dva mjeseca prohodao...", započeo je svoju priču ovaj svestrani sportaš koji je bio biciklist, atletičar trlač, triatlonac, nordijski skijaš i završio kao biatlonac.

"Rane su zacijelile poslije mjesec dana pa su prve proteze došle na red mjesec i pol nakon nesreće. Jednom sam došao u bolnicu, skrivećki uzeo proteze koje nisam smio nositi van i idući dan biciklom došao u dnevnu bolnicu, što je izazvalo šok i nevjericu osoblja bolnice i pacijenata. Dobio sam velik ukor, ali takva mi je ludost trebala da se osjećam živim...", ispričao je među ostalim te priznao da se od nesreće stalno susreće s diskriminacijom.

"I prije nesreće sam bio osjetljiv prema invalidima, a kada sam i sam postao invalid, iskusio sam njihov život iz prve ruke. Društvo, nažalost, nema dovoljno razvijenu svijest o tome kako se odnositi prema invalidima... Izgubim mentalnu kontorlu i padne mi mrak na oči kada osjetim ili doživim nepravdu ili diskriminaciju prema osobi s invaliditetom".

Uz profesionalno bavljenje sportom u kojem niže uspjehe, Tonijev život ispunjava trogodišnji sin, dječak s posebnim potrebama.

"Već sam se nekako naučio na traume pa kada su ultrazvuk i magnetna rezonanca mozga pokazali neupitne probleme, trudio sam se ostati smiren i rekao sam: "Kakav god da bude, voljet ću ga jednako". Majke je više bila slomljena, gotovo neutješna prvih dana. Bio sam optimističan jer nisam primijetio neke kardinalne zaostatke dok je bio u inkubatoru sa 1200 grama. Rekli su da će se oni vdijeti tek kada poraste. Srećom, ti su nedostatci samo motorički. Od prvih dana on je u svakodnevnom tretmanu rehabilitacije, što privatno, što na Goljaku, a najviše ja radim s njim kod kuće. Naime, prilagodio sam cijeli stan i od njega napravio vježbalište", govori te priznaje da je zbog sinčića postao pravi plačljivac, ali i da je veza s majkom mališana trajala samo zato što je htio dijete s njom i tako prisato na kompromise na koje inače nikada ne bi.

"Glavni cilj mog postojanja je da mi dijete prohoda te da ga pripremim da može samostalno i funkcionalno živjeti...", kazao je Toni te otkrio kako danas gleda na nesreću koja mu je promijenila život.

"Ne gledam, zaboravio sam na nju. Otvorila mi je nove poglede, stekao nove, zdravije i kvalitetnije životne navike. Imam sreću što mogu reći da mi je promijenila život nabolje. Dijete mi je neizmjerno važnije od invaliditeta, a svaki novi pretrčani kolometar na snijegu mi je podsjetnik da nisam uzalud izgubio noge i da me bog voli", zakao je u dirljivom razgovoru s Ana-Marijom Crnicom, koji u cjelosti čitajte u novom Storyju.

Tekst: J. S.

Fotografije: Story Press