Pjevačica Zsa Zsa u velikom intrevjuu hrabro progovorila o svojoj borbi s aknama

Objavom neretuširane fotografije, bez imalo šminke, pridružili ste se pokretu body positivity. Što vas je potaknulo na to?

Nisam bila ni svjesna što točno radim sve dok nisu počele stizati pozitivne reakcije te komentari potpore te olakšanje. Nisam znala zašto, ali osjećala sam da moram… i još me nešto gura, nemam objašnjenja. Ali sada sam dobila odgovor na pitanje zašto - jer ljudima to treba. Dosta im je prenemaganja, iskrivljenih vrijednosti i slika. Došlo je zanimljivo doba, a osjećam da tek dolazi ono najzanimljivije.

Što za vas znači body positivity?

Prihvatiti svaku raznolikost kao ljepotu, posebnost i priču. Neke su priče teške, neke malo lakše, ali u njih je utkan život. Kada naučiš pročitati njihovu poruku - koju je ponekad teško odmah pronaći, ali korak po korak doći ćeš do toga, onda sve ima smisla. Shvatiš i dublji razlog zašto je to tako kako jest. Možda baš zato da možeš suosjećati s nekim drugim. Za mene body positivity znači prihvatiti sebe baš onakvog kakav jesi, sa svim vrlinama i onim što ti vidiš kao mane. Kad si zadovoljan sobom, prihvatit ćeš i druge baš takve kakvi jesu - posebni i lijepi! Možda zvuči kao klišej, ali je istina.

Jeste li se bojali reakcija publike? Ipak su društvene mreže mjesto gdje ljudi uglavnom pokazuju svoje najbolje strane.

I jesam i nisam. Baš zato što sam u srpnju instinktivno objavila prvi story, tužna i pomalo jadna, bez razmišljanja, samo da me ljudi ne osuđuju uživo, nisam se stigla bojati. Bilo mi je puno lakše nositi se s tim na Instagramu nego uživo. Znam da zvuči čudno, ali to je baš zato što na Instagramu svi prikazujemo najbolje verzije sebe. Bila sam svjesna da sad ne mogu uživo parirati onoj lijepoj, namještenoj profilnoj fotografiji. Bilo mi je zastrašujuće da me netko prepozna pa bulji u moje lice i komentira kakvo je, a sada mogu parirati toj fotografiji na Instagramu jer objavila sebe baš onakvu kakva jesam trenutačno. Iako, kad sam stisnula tipku ‘share’, shvatila sam da sam napravila nešto što mi je u mojoj glavi bilo nemoguće i poprilično strašno. Skoro sam izbrisala story, ali ljudi su reagirali na najtopliji mogući način te sam shvatila da o meni ne sude na taj način i da vide puno više od onoga što možda ja ponekad vidim.

Kada su počeli vaši problemi s aknama?

Nekad davno u pubertetu. Sada imam 26 godina i još na internetu dobivam savjete “proći će to kad odrasteš i hormoni se smire, i ja sam u tvojim godinama”. Da bar, hvala na komplimentu, ali više nisam srednjoškolka. U tim smo godinama gotovo svi na udaru prištića. Sretnici su oni koji su ih izbjegli. Mene je već tada dobro streslo i tako šest godina u komadu… Kremice, dermatolozi, tretmani, psihički teret, teret za samopouzdanje, ali baš u vrijeme kada sam počela graditi karijeru, uspjela sam prigušiti problem, sve dosad. Sada sam opet srednjoškolka. Smiješno je što sam uvijek čekala da mi se smiri lice i da budem lijepa kako bih započela karijeru jer to se, osim glasa, traži od pjevačice - da bude lijepa. Možda je na sceni baš potrebna jedna prištava pjevačica, da sve ostale prestanu čekati da budu lijepe te da jednostavno pjevaju i pričaju priču svojom energijom, a ne izgledom.

Je li problem s aknama utjecao na vaše samopouzdanje?

Sigurno bih danas bila drukčija da nisam proživljavala različite faze prihvaćanja sebe. I danas, kada tvrdim da sam se prihvatila, imam trenutaka kad se slomim i isplačem jer mi je tako lakše. Ne želim ispasti jadnica, ali svatko tko se bori s nečim, zna o čemu govorim, a svi se borimo. Koliko god me to sputavalo i usporilo u puno segmenata moga rasta, mislim da me to naučilo biti boljom osobom prema drugima. Naučilo me da ne gledam vanjštinu, da ne sudim na prvu po izgledu te da lakše suosjećam s nekim ljudima i njihovim problemima. Naučilo me i da je ljepota zaista u oku promatrača. Akne su mi čak, na neki čudan način, počele biti zanim­ljive i pomalo slatke - kao kad netko ima pjegice. No onda me u drugom trenutku živciraju i tako u krug. Važno je ne prepustiti se i ne potonuti. Treba biti zahvalan što nije gore.

Je li još teže bilo nositi se s tim problemom zato što ste javna osoba, a poznato je da su javne osobe pod povećalom javnosti?

O da, nikada mi nisu bile problem novine, portali, televizija i ta vrsta javnosti. Bili su mi problem ljudi koje vidim oko sebe i pogledi koje osjećam, možda ne namjerni i ne iz zlobe, ali pogledi koji te skeniraju od glave do pete jer mu je zanimljivo vidjeti nekog s televizije. Kada znaš da će skenirati i taj tvoj problem kojega je tebe sram i pokušavaš ga sakriti zbog manjka samopouzdanja, onda ti postane teško. Misliš da ljudi samo to vide na tebi, a nije istina. Druga stvar koja mi je uvijek bila teška otkad sam dio glazbenog svijeta jest to što su stvarno svi uvijek sređeni, našminkani, isfrizirani. Sve je tip-top, savršeni zubi, koža, ponašanje... I onda sam došla ja, sve samo ne to savršeno. Ne razmišljajući o tome da istu borbu koju vodim ja vjerojatno vode i oni - ti savršeni, pokušavajući se u javnosti predstaviti besprijekornima zbog standarda koje, kao i ja, vide oko sebe. Zapravo, kad se skinu maske, vrlo smo vjerojatno svi obične curke i obični dečki.

Jeste li imali neugodnih iskustava? Je li vam netko ikada dobacio zloban komentar?

Imala sam sreće pa nisam, ali iskusila sam da su me neki smatrali manje vrijednom sve dok se nisam našminkala. Ne mogu vam to točno opisati, to je energija koju osjetiš u tom svijetu. Osjetiš tuđe misli. Naravno, u trenutku kada doznaju da sam Zsa Zsa, puno puta promjene tu energiju nabolje. Ali to vam dovoljno govori kako se osjećaju osobe koje nemaju to fascinantno ime. U tome je problem.

Mislite li da društvene mreže predstavljaju velik problem za psihu mladih ljudi? Kako možemo stati na kraj lažnoj slici stvarnosti koja se prikazuje na mrežama?

Definitivno, društvene mreže, baš kao i televizija i novine, danas oblikuju mišljenje i užasno su jako sredstvo manipulacije osobama, pogotovo onima koji još nemaju razvijeno kritičko razmišljanje. No to i ne mora biti loše jer ako se ta moć manipulacije te kreiranja misli i vrijednosti koristi na dobar način, onda to oblikuje dobra i realna razmišljanja. Ali upravo u tome i jest problem, baš zato što se sve prikazuje uljepšano barem deset puta, a posljedica toga je nerazmjer uljepšanog i realnosti, tj. očekivanja i onog što na kraju stvarno jest. I onda dolazi tupo razočaranje, nesigurnost u sebe, osjećaj manje vrijednosti… samo zato što ne odgovaraš svim tim nedostižnim mjerilima koja su postavljena kao pokazatelj ljepote. Baš zato treba nekada zastati i pokazati realnu sliku. Svi volimo uljepšati stvarnost i zašto ne bismo? Dobar je osjećaj objaviti bombastičnu sliku i misliti “kako sam tu dobar/dobra”. To je odlično za samopouzdanje. Ali s istom tom uvjerljivošću i samopouzdanjem ponekad treba objaviti iskrenu i pravu sliku sebe, pokazati da je ok kada nije sve ok. Kada javno prikazujemo prihvaćanje svojih nedostataka, onda je i drugima lakše prihvatiti svoje nedostatke i mjerila ljepote postaju dostižna. A svi znamo gdje se nalazi ona najljepša i najtrajnija ljepota - ne vidite je očima.

Sve više javnih osoba progovara o svojima manama. Mislite li da su se jednostavno zasitili neprestanog predstavljanja svojenajbolje verzije? Je li tako bilo i u vašem slučaju? Jeste li se možda toliko opterećivali onim što ćete objaviti da ste jednog dana jednostavno rekli: “Dosta!”?

Pa da, mislim da smo općenito postali nesretni zato što neprestano trčimo za nečim gotovo pa nedostižnim i pokušavamo biti netko drugi za potrebe Instagrama… samo kako bismo bili zanimljivi i ‘in’, skupili lajkove i pratitelje. Kad ono, vidi čuda, danas je ‘in’ i kad više ne igraš po pravilima i naglasiš svoje mane. I to je super, ravnoteža je uvijek dobar, u svemu. Jako mi je drago što smo lagano došli do toga. Trebalo je vremena i još ga treba, ali polako idemo prema nekom boljemu mjesto jer s godinama shvatiš da postoje vrednije stvari od fotošopiranja fotografija. Kada počneš lagati samoga sebe, a i druge, onda ta savršenost na Instagramu postaje teret u stvarnom životu. Smatram da su opuštenost i nezamaranje ključ svega. Budi svoj, iskren i slušaj onaj unutarnji glas. Mislim da je to put do mentalnog sazrijevanja koji svatko mora proći. Ovi malo mlađi od mene neće prihvatiti sve ovo što govorim jer moraju proživjeti ovu fazu frajera i sređivanja. I to je ok! Na nama ostalima je da im pošaljemo poruku kako je na kraju dana ipak najljepše ono prirodno.

Jeste li osjetili olakšanje nakon što ste objavili fotografiju i njome rekli: “Ovo sam ja”?

Pao mi je golemi kamen sa srca. I to je baš ono što bih voljela da drugi shvate. Moja poruka nije “ja sam jadna, imam prišteve, joj nesretna sam, žalite me”. Moj je cilj osvijestiti one koji misle da nisu dorasli standardima ljepote i pomoći im da shvate kako ljepota dolazi u raznim oblicima te pokazati da nisu sami jer se većina nas bori s vrlo sličnim problemima. Još važnija poruka, odnosno određeni izazov koji želim potaknuti jest da se svi oni koji nose taj teret na duši ohrabre i iziđu bez skrivanja. Bez skrivanja iza kose, pudera, kape, šešira, odjeće. Od koga se skrivamo? Pa oni koji su ljudi od krvi i mesa, shvatit će, a oni koji su važni, neće nikamo pobjeći jer sam izišla bez šminke i prišt mi je nasred čela. Kada shvatiš da pravim ljudima to uistinu nije važno, onda ćeš i ti to prestati naglašavati i uveličavati sam sebi. Okolo hodam bez šminke i smijem se od uha do uha uz osjećaj da imam najčišće lice na svijetu. Jer sada znam da su me drugi prihvatili takvu, baš u trenutku kada sam ja prihvatila samu sebe. I vidi čuda, čak su se i upale smanjile jer se smanjio stres i anksioznost koji su također jedni od okidača nepravilnosti na koži. Naravno, neki se slučajevi ne mogu baš samo tako riješiti, ali sve je to začarani krug. U svojoj glavi možeš učiniti čuda i napraviti si veliku uslugu.

Mislite li da bi javne osobe i influenceri trebali više govoriti o temama vezanim uz body positivity jer svojim primjerom utječu na mlade?

Da, da, da i da. Ali iskreno, ne za lajkove. Svi trebaju shvatiti koliko je internet jaka platforma bez obzira na broj pratitelja. Ti vas ljudi prate jer ste zanimljivi te svaki vaš istup i utjecaj u pravom smislu riječi može promijeniti nečije razmišljanje nabolje. Trebali bi biti uzor drugima kako bi se nastavio širiti pokret te kako bi klima na mrežama postala zdravija.

Je li vama bilo lakše otvoreno govoriti o ovom problemu u vrijeme kada se nastoje nabolje promijeniti standardi ljepote? Čini mi se da društvene mreže polako postaju sigurnije mjesto za progovaranje o tome.

Svakako, jer znam da imam ekipu cura koje će podržati i nastaviti tu temu. I ne samo cura! Mislim da je svima kolektivno dosta. Ova je 2020. općenito svima bila kaotična i napravila je mali darmar u glavama. Ne mora to nužno biti i negativno. Mislim da je iz toga isplivalo i puno lijepih te hvalevrijednih stvari.

Što vam je najviše pomoglo da se osjećate ugodno u svojoj koži?

Ponajprije objava mojih fotografija bez šminke u medijima i predivne riječi podrške, a posebno spoznaja koliko se ljudi nosi ili su se nosili s istim problemima. Zbog toga osjećaš kao da imaš nekoga tko te razumije. Izlazak iz sigurne zone često donese predivne stvari iako se taj korak u početku čini zastrašujućim. A kada zakoračiš, rješenja i odgovori sami dolaze.

Možete li reći da ste konačno prihvatili i zavoljeli sebe onakvu kakva jeste?

Da, 99 posto. Uvijek mora biti taj 1%! Nikad se ne treba u potpunosti zadovoljiti i zaležati ‘ko bubreg u loju’. Tih 1% tjera te da radiš na sebi, razvijaš se još više i rasteš. Taj 1% je onaj žar koji te drži da ne postane monotono i dosadno.

Sigurno ima dana kada se ne osjećate najbolje u svome tijelu. Što tada napravite? Imate li neke svoje male rituale za podizanje raspoloženja?

Nekad slušam glazbu, nekad pišem pjesme ili tekstove, nekad pjevam ili sviram, crtam, jedem i kuham. Radim nešto što moja duša voli i što mi daje mir. Obično u takvim trenucima ne volim biti okružena s previše ljudi. Trebam se sinkronizirati sama sa sobom, ako treba pustiti i koju suzicu kako bih se očistila od toksina.

Koga biste voljeli inspirirati?

Voljela bih inspirirati onoga dečka ili curu koja sam nekad bila ja. Onoga nesigurnog u svoju svrhu, u sebe i svoj izgled. Svi imamo neki razlog zašto smo tu, eto, možda sam ja tu baš zato da objavim svoje fotografije s prištićima na Instagramu jer će nekome zbog toga biti lakše. I ne samo to, želim potaknuti ljude da nađu svoj žar koji im daje smisao, nešto zbog čega zaborave na vrijeme i na sve one nevažne stvari, da se bore i ne odustaju bez obzira na to što okolina često ne pruža dovoljnu podršku. Želim da uzmu stvari u svoje ruke i ne čekaju savršen trenutak kako bi bili ono što sanjaju i žele. Drago mi je što se pokrenula destigmatizacija akni, pa i drugih kožni bolesti - voljela bih da je to destigmatizacija svega.

Jeste li nakon izolacije jedva dočekali vratiti se na posao?

Iskreno, i da i ne. Uživam u ovom vremenu. Inače me nikad nema kod kuće, neprestano putujem i doslovno živim na autocesti. Koliko god volim nastupe i snimanja u studiju, volim i svoju sobu, svoj mir kada mogu biti budna do tri ujutro i snimati pjesme u svome kutku za snimanje znajući da me sutra ne čekaju obaveze cijeli dan i rano buđenje. Mislim, pjevači se zapravo i nisu vratili na posao. Mi smo još u onoj prvoj fazi i zadnji ćemo se vratiti u normalu. Sada još uživam, ali ponekad mi ipak sve nedostaje jer se osjećam beskorisno kada predugo ne radim punom parom.

Što je sljedeće u planu? Hoćete li nas uskoro počastiti novim pjesmama?

Uskoro se vraćam u studio, snimamo nešto novo pa se tome jako veselim. Zasad još malo uživam u pjesmi ‘Ova ljubav’ koju smo Hiljson Mandela i ja objavili ovog ljeta. To je spoj koji već dugo želim napraviti i korak dalje u nešto malo rizičnije od onoga što smo dosad radili. Zvuči mi baš zapadnjački moderno, a i odličan je feedback na tu pjesmu pa joj želim dati još prostora da raste i diše. Uživam kada znam da smo napravili nešto što ljudi vole, a na kraju dana i ja.

Tekst: Danijela Goreta/Story
Fotografije: Sara Cuklin