U svijetu lutaka, glumaca i priča za djecu

Morana Dolenc samostalna je umjetnica, kazališna redateljica, ali prije svega lutkarica. Lutkarstvom se bavi od prvog razreda osnovne škole, kada je i odlučila što će postati kad naraste. Studirala je lutkarstvo i teatrologiju u Francuskoj, pa se vratila kući gdje je odlučila pokušati djeci donositi čaroliju kazališta.

Kako je došlo do ideje da se napravi predstava prema slikovnici Čudak Šumek autorice Ivane Francisković Olrom, zašto baš ta slikovnica u moru drugih?

Matija: Slikovnica Čudak Šumek došla mi je u ruke jednog jesenskog popodneva još 2013. godine kada mi ju je u ruke „tutnula“ moja draga kolegica Dunja Fajdić. Dunja je rekla da je to baš ono što treba Kotar teatru i bila je u pravu. Kotar teatar koji djeluje u Delnicama sada već sedmu godinu kao jedino kazalište u Gorskom kotaru do tada nije imalo svoju produkciju za djecu, a slikovnica koja govori o čovjekovom odlasku iz grada u šumu predstavljala je idealnu temu za našu prvu predstavu za djecu i mlade. Od tada pa do realizacije predstave prošlo je nekoliko godina, no to je rezultiralo savršenom postavom kako autorskog tima tako i koprodukcijskog partnera, Kazališta Mala scena iz Zagreba čime je ostvarena međuregionalna suradnja Zagreba i Delnica.

Kako ukratko izgleda tijek nastanka predstave i koliko je zahtjevan te koliko ljudi uključuje upravo ova predstava?

Matija: U ovom slučaju od ideje do realizacije predstave postavili smo si zadatak da želimo predstavu napraviti u idealnim okolnostima i u autorskom timu koji može funkcionirati kao jedan mali usklađeni mehanizam. Upravo zbog te želje morali smo biti strpljivi, no rezultat je i više nego divan. U predstavi uz mene glume Marija Kolb i Mark Šokčić, a autorski tim sastavljen je još od brojnih umjetnika Republike Hrvatske, a to su: redateljica Morana Dolenc, dramaturginja Anja Pletikosa, skladatelj Vlatko Panić, scenograf Leo Vukelić, izrada lutaka i kostima Luči Vidanović, oblikovanje svjetla Domagoj Klasić i Ivan Štrok, likovno oblikovanje Jelena Radmanović te producentice za Malu scenu Tena Bosek, Mia Tomić i Jelena Vignjević.

Koji klik se mora dogoditi pri izboru glumaca, kako je došlo do odabira Čudaka Šumeka tj. Veljka

Matija: Kao voditelj Kotar teatra moja ideja slična je Veljkovoj, a to je preseliti u šumu i voditi kazalište usred Gorskog kotara. Na neki način i ja želim pobjeći u šumu i razgovarati s pticama, a upravo mi djelovanje unutar Kotar teatra to i omogućuje. Još jedna poveznica slikovnice i ove priče oko predstave je da se moj pokojni djed iz Gorskog kotara zvao Veljko pa je to uz još neke magične momente dokaz da je Čudak Šumek morao doživjeti svoju praizvedbu u Delnicama.

Iznenadilo je nas u publici kako su glumci usred predstave prešli u lutke, tako da je predstava djelomično i lutkarska? I zaista nalikuju glumcima!

Morana: Ja bih rekla da je predstava u potpunosti lutkarska iako kombiniramo dramsko kazalište i masku, koja je na pola puta do lutke. Lutkarska je po svom promišljanju i glumačkoj izvedbi, naime glumce vidimo samo u fragmentima; vidimo im glave i ruke u prozorčićima našeg Vrlingrada, a kada krenu u šumu, naši likovi postaju lutke. Ovo lutkarsko rješenje pronašli smo jer smo željeli dočarati veličinu i nepreglednost šume u kojoj vrijeme drugačije teče, a emocije postaju snažnije i važnije. Maska, kao i lutke su rješenje naše Luči Vidanović koja je lutke radila prema licima naših glumaca kako bi postojala sličnost.

Koliko likova glumi svaki od troje glumaca tijekom predstave, to je sigurno dodatni izazove za glumce?

Matija: Više transformacija tijekom jedne predstave uvijek je zanimljivo za glumce, no predstavlja i veliki izazov jer se u kratkom vremenskom roku morate prikazati kao potpuno novi lik s drugim dijelovima kostima, lutkom ili u ovom slučaju djelu scenografije kao susjed, baka ili ruka od kolege. I samo zbrajanje ukupnih likova ako želimo biti precizni oduzelo mi je časak vremena, a glasi da nas troje u predstavi glumimo ukupno 11 likova od čega se sedmero od njih pojavljuju kao osobe i kao lutke.

Više je edukativnih poruka u predstavi, definitivno se ne radi samo o ekološkoj temi, možete li nam reći što se sve u ovoj priči uspjelo prikazati djeci i odraslima?

Morana: Meni je jedan od najljepših dječjih komentara nakon predstave bio komentar dječaka Jakova, koji ima 4 godine, i koji je rekao da je on naučio kako te mama uvijek pronađe. E, pa to smo nekako i željeli. Željeli smo pokazati koliko je važno i divno imati prijatelje, koliko je povezanost roditelja i djece bitna, koliko je hrabro biti hrabar i koliko je bitno nositi vodu kad ideš u šumu, na izlet, u šetnju…

Ima li Čudaka Šumeka u našem svijetu, ili je danas ipak ljudima manje čudno ponašanje onih koji žele živjeti u skladu s prirodom i tom načinu života daju prednost? Koja je uloga kazališta u tom smislu?

Morana: Čudaka ima i uvijek će ih biti, ali svakome od nas će netko drugi biti čudak. Ja se npr., evo, ne mogu načuditi ljudima koji mogu živjeti bez prirode… Ja sam isto u jednom trenu nekima bila čudakica kad sam odselila iz Velegrada na selo. Kazalište ima i može imati jako puno uloga. Za mene je jedna od uloga upoznavanje publike s autorskim svjetovima umjetnika koji pripremaju predstavu. Divna je to mogućnost za susret raznih estetika i ideja kao i načina njihovog prijenosa velikoj i maloj publici.

Koliko je teško glumiti pred djecom, na što valja dodatno paziti?

Matija: Osobno kao izvođač ne pravim razliku pristupa rada na predstavi bila ona namijenjena djeci ili odraslima. Svaka predstava sa sobom donosi određeni stil ili kod igranja koji nastaje u suradnji redatelja i glumaca.

Bi li roditelji na neki način trebali pripremiti dijete prije odlaska u kazalište, popričati o priči ili je dovoljno pustiti ih da sami dožive sve na svoj način te ih kasnije pitati za dojmove?

Morana: Smatram da dijete treba upoznati s kazališnim bontonom i da je više nego poželjno uputiti dijete kamo ide i što će gledati. Hoće li roditelj ići u detalje s opisima ili će možda i pogledati predstavu prije nego li povede dijete u kazalište, stvar je svakog roditelja. Osobno smatram da bi taj razgovor trebao postojati i prije i poslije predstave. Prvi bi bio više informativne prirode, dok bi drugi bio iznošenje dojmova i poticanje na razvoj kritičkog i argumentiranog razmišljanja.

U predstavi se pojavljuje i jedna vrlo brižna samohrana mama koja daje sve od sebe da se pobrine za svoje dijete i pronađe ga nakon što ono nestane. Je li ovo i svojevrsna zahvala mamama na njihovoj brižnosti i snazi?

Morana: Ovo pitanje bi trebalo postaviti našoj Ivani, autorici teksta. Osobno mislim da je ovo zahvala brižnim ljudima koji su tu za nas i koji nas prate i uvijek pronađu kad se izgubimo u šumama života.

Lutke mogu mijenjati izraze lica, to je nešto što još nismo imali prilike vidjeti u našim kazalištima?

Morana: Lutke su zapravo izum naše Luči i jako su specifične. Svaka lutka ima 5 izraza lica koja dočaravaju određenu emociju. Mi kažemo da se lica listaju što je od početka bila ideja i poveznica sa slikovnicom po kojoj je nastala predstava.

Koja je razlika u glumi kad glumac predstavlja svojim stasom i glasom i onda kad pokreće lutku? Kakav se efekt time želi postići?

Matija: U ovoj predstavi željeli smo prikazati odnos veličine šume i grada te dojam da se Mirko izgubio u Šumi. Ideja je nastala jer lutka može izgledati malo u odnosu na šumu (scenografija šume) koja ju okružuje. U predstavi Čudak Šumek je lik s maskom koja povezuje dva svijeta onaj ljudski i lutkarski.

Imate li poruku ili preporuku roditeljima koji će djecu odvesti na predstavu?

Morana: Neka provode što više vremena zajedno i neka uživaju u prirodi i kazalištu!

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto: osobni arhiv; kazalište Mala scena