Postoji mnogo riječi koje svakodnevno koristimo, a da se više i ne pitamo što točno znače. Tolerancija je jedna među njima, a znači ‘biti svjestan različitosti drugih u odnosu na nas i tu različitost prihvaćati u svakodnevnom životu’.
No, tko je stvarno tolerantan? Je li to onaj tko uspješno ‘podnosi’ nekog tko se od njega u bilo čemu razlikuje? Jer, svi se u nečemu razlikujemo. Ako ni u čemu drugom, onda u visini i težini.
U prvom redu tolerancija podrazumijevauvažavanje tuđih ideja, stavova i načina života. Dakle, tolerantni smo ‘podnosimo’ li ne samo one koji su od nas viši ili niži, nego i one koji od nas drugačije misle i žive. A to je već malo teže. Jer, ako netko misli i živi drugačije od nas, može nam se činiti da to znači kako misli i živi neprimjereno, tj. pogrešno.
Pokazatelj tolerancije nije podnošenje nečeg što nam ionako ne smeta, nego upravo onog što nam smeta. Svatko od nas ima pravo da se ponaša i izražava na način koji drugome ne šteti, ali isto tako nitko nema prava svoju slobodu mišljenja i djelovanja iskazivati tako da ugrožava druge, njihov integritet i ljudsko dostojanstvo te zajedničku imovinu.
Čiji je bog vrijedniji? Koja je rasa vrijednija? Koji je spol vredniji? Čija je kultura vrednija? Tko je ‘validan’ a tko ‘invalidan’? Sve su ovo neka od najčešćih pitanja s kojima se suočavamo kada je tolerancija u pitanju. Za nju se, nažalost, često vežu i razni stereotipi i predrasude.
Pogled u ogledalo
Svi se rađamo sa sposobnošću za toleranciju i netoleranciju, a hoćemo li se razvijati prema jednom ili drugom – u velikoj mjeri ovisi o odgoju i obrazovanju. Pritom se ne misli samo na namjerni odgoj, nego i prijenos vlastitih stavova i uvjerenja (kojih ne moramo uopće biti svjesni). Naime, način na koji se odrasli svakodnevno ophode s drugima, kako uvažavaju ili neuvažavaju njihovu različitost, u velikoj mjeri određuje smjer odgoja djece.
Želite li odgajati tolerantnu djecu, valja se pogledati u ogledalo i priupitati – kako mi sami stojimo s tolerancijom? Kako se ophodimo prema drugima, kako o njima razmišljamo i što prema njima osjećamo? U našem cjelokupnom pogledu i glasu, djeca mogu isčitati prihvaćanje ili neprihvaćanje, odobravanje ili neodobravanje, mržnju i prijezir osoba različitih od nas. I to ne samo onih koji su druge rase, vjere ili etičke skupine, nego i debelih, mršavih, starih, siromašnih, jadno odjevenih, ćelavih, s piersingom, tetovažom, debelim naočalama, stranom dikcijom i tko zna kakvim još obilježjima, tj. različitostima u odnosu na nas. Zato treba istaknuti – odgoj tolerancije započinje radom na sebi svih koji se bave djecom! Djeci ne treba pričati o toleranciji, nego je zajedno s njima živjeti.
Vježbanje tolerancije
Što smo tolerantniji, to ćemo imati bolje odnose s drugima i više uživati u svakodnevnim aktivnostima i životu. Da bismo u tome uspjeli, možemo ‘trenirati’ neke vrline:
- Razmišljati razumno – što smo razumniji, to smo u stanju više ideja i ponašanja drugih razumijeti, a onda i tolerirati.
- Razvijati empatiju – prihvaćati tuđe osjećaje, motive i emocije
- Razvijati samokritičnost – propitivati ispravnost svojih ideja i stajališta
- Izbjegavati konflikte – što više vlastite ideje i stajališta ‘držati za sebe’ tj. ne nametati ih drugima
- Poštovati druge – čak i kada se oni u bitnim stvarima (idejama, stavovima) od nas razlikuju.
- Ne pristupati svemu osobno – što se više možemo usredotočiti na problem, a da se u njega osobno ne ‘uključimo’
Čak i ako je odgajan u ozračju netolerancije, nitko nije oslobođen odgovornosti da se mijenja i svoje ponašanje korigira u smjeru veće tolerancije.
Da bismo djecu odgojili da budu tolerantni (i dobri) ljudi prije svega im moramo omogućiti da o svim oblicima različitosti uče kako bi ih sve bolje razumijeli, da od sebe i njih očekujemo stalni razvoj tolerancije, da toleranciju ne propovijedamo, nego je živimo i djeci omogućujemo isto te da u obitelji, vrtiću i školi stvaramo ozračje ‘nulte stope tolerancije’ nasilja!
Autorica: Edita Slunjski, autorica Biblioteke ‘Kako djetetu pomoći da…’ izdavačke kuće Element.hr