Ako razmislite o tome čega se sjećate iz djetinjstva, vjerojatno vaše prvo sjećanje seže u vrtić ili početak osnovne škole. Jedno je sigurno - ne sjećate se svoje prve riječi, svoga prvog koraka, prvog okusa krute hrane.
Psiholozi ovaj fenomen 'nepamćenja' događaja iz ranoga djetinjstva nazivaju i 'dječja amnezija', a pojam se odnosi i na nejasna sjećanja između treće i sedme godine života.
Znači, koliko god posebna torta bila za djetetov prvi rođendan, ono je se sigurno neće sjećati, a niti odlazaka na plažu skoro do druge godine života.
Zašto se ne sjećamo dojenačkog razdoblja života?
Sposobnost našeg mozga da pohranjuje sjećanja mijenja se kako rastemo. Kad se rodimo, mozak još nije potpuno razvijen, a kontinuirano se razvija od djetinjstva do adolescencije i mlade odrasle dobi.
Veličina mozga tek rođene bebe samo je četvrtina veličine mozga odrasle osobe, a do druge godine života mozak naraste na tri četvrtine veličine mozga odrasle osobe. Ovo povećanje usporedno je s rastom broja moždanih stanica – zvanih neuroni – ali i vezama između neurona.
Dio mozga koji je posebno važan u stvaranju sjećanja je hipokampus, a čuva uspomene na određene događaje u našim životima, poput kave koju smo prošli tjedan popili s prijateljem ili obiteljskog odmora koji smo proveli prije mnogo godina. U hipokampusu se stalno stvaraju novi neuroni. U odrasloj dobi još se proizvode nove stanice, ali se stopa proizvodnje tih stanica usporava.
Neuroznanstvenici smatraju da bi ubrzano stvaranje moždanih stanica u djetinjstvu moglo biti uzrok dječje amnezije. Budući da se stvara toliko novih neurona, koji međusobno stvaraju veze u memorijskim krugovima, oni bi mogli poremetiti mreže sjećanja koje su već formirane.
No mogu li se bebe sjetiti?
No iako se mi ne sjećamo razdoblja kad smo bili bebe ili jasličari, istraživanja su pokazala da se dojenčad i mala djeca mogu sjetiti i da stvaraju sjećanja. To uključuje i proceduralno pamćenje koje im omogućuje izvršavanje zadataka bez razmišljanja o njima (npr. kako hodati) i sjećanja na događaje koji su se dogodili.
Sposobnost dugoročnog pamćenja postupno se razvija tijekom djetinjstva. Na primjer, u studijama u kojima su mala djeca naučena oponašati radnju, šestomjesečna djeca mogla su se sjetiti što trebaju raditi 24 (ali ne i 48) sati, dok su se devetomjesečna djeca mogla sjetiti što trebaju raditi mjesec dana (ali ne tri mjeseca) kasnije.
Unatoč ovom gubitku pamćenja, iskustva iz djetinjstva utječu na ponašanje u odrasloj dobi, što sugerira da bi se tragovi tih sjećanja mogli pohraniti negdje u mozgu kojem nije lako pristupiti.
U istraživanju na životinjama znanstvenici su otkrili da latentni tragovi ranih iskustava dugo ostaju u mozgu, a kasnije se mogu pokrenuti podsjećanjem. Ovo otkriće stavlja naglasak na to kako iskustva u ranom djetinjstvu utječu na mentalno i emocionalno zdravlje kasnije u životu.
Dakle, iako se vaše dijete možda ne sjeća kada je prohodalo ili putovanja na more i igre na plaži, pozitivna iskustva u djetinjstvu utječu na njihovo ponašanje još dugo nakon što su ih zaboravili.