Jedna od prvih stvari koju čujete od pedijatra na pregledu novorođenčeta su pojmovi hipotonost i hipertonost, ali možda niste posve sigurni na što se točno odnose ovi pojmovi kad je motorički razvoj bebe u pitanju.
Kako bismo razjasnili neke nedoumice i zbunjenosti, razgovarali smo s Ivom Barić, fizioterapeutkinjom i praktičarem rane intervencije, certificiranom stručnjakinjom za provedbu Ayres terapije senzoričke integracije®, primjenu i interpretaciju testa senzoričke integracije i praksije te voditeljicomkabineta NeuroArt, kojoj svakodnevno dolaze roditelji s bebicama na procjenu motorike i fizioterapiju. Potražili smo odgovore na pitanja koja najčešće muče roditelje vezano uz tonus i motorički razvoj novorođenčadi.
Koja je razlika između hipotone i hipertone djece?
Roditelji često tonus mišića poistovjećuju sa snagom mišića pa kažu da je beba slaba i da treba ojačati mišiće. No tonus je zapravo napetost mišićnih vlakana. Kod nekih beba je ta napetost izraženija, a kod nekih je slabija.
Bebe koje imaju smanjeni tonus mišića, odnosno hipotone bebe, mlohave su; kada držite hipotonu bebu u ruci, ona kao da vam klizi iz ruku i nema mogućnost nekih posturalnih reakcija, u smislu da se uspravi, teško joj je zadržati bilo koju motoričku poziciju.
Kod hipertonih beba primjećujemo zgrčenost, te su bebe jako čvrste. I kad pokušavate manipulirati takvom bebom, kad je pomičete, ona je jako čvrsta. Ni ručice ni nožice ne možete pomicati jer taj tonus, odnosno napetost mišića, ne dopušta da se ručica ili nožica izravna. Beba ih drži krutima. Može se dogoditi da odu u hiperekstenziju, kada su im ručice ili nožice potpuno ispružene i ukočene u krajnjim pozicijama.
U kojoj dobi se primjećuje hipotonost i hipertonost?
Bebe do tri mjeseca imaju blagi fiziološki hipertonus, koji njih zadržava u savijenom položaju. Kad vidite novorođenče, ono ima savijene nožice, ono je u fleksiji ili savijenosti. Kada bebi pokušavate ispraviti ruku u laktu, ona je vraća u fiziološku poziciju. Fiziološki hipertonus popušta do 3. mjeseca, što se može primijetiti u slučaju bebe koja ima 4 mjeseca pa je stavite na trbuh, a ona više nije savijena.
Kod novorođenčadi je, zbog fiziološkog hipertonusa, teško, pogotovo roditeljima, prepoznati što je tipično, a što atipično. No ako osjetite da je dijete kao daska, da je kruto, da se stisne, to nije nešto što je prirodno, i takav hiper tonus događa se često prilikom nekog odizanja ili spuštanja bebe, promjene položaja gdje roditelji mogu primijetiti da je dijete čvršće nego inače.
U dobi do 3 mjeseca, jedan od pokazatelja da postoji rizik od razvoja odstupanja je kvaliteta spontane motorike. U toj se dobi beba kreće, ali ne s nekim ciljem. Pokrete ne proizvodi beba voljno, nego ih generira mozak. Stručnjaci koji su za to posebno educirani, znaju prepoznati kvalitetu spontane motorike, odnosno pokrete koji ne pokazuju adekvatnu kvalitetu, što najčešće može biti pokazatelj da u mozgu postoji nekakva predispozicija za rizik od motoričkih odstupanja.
Nakon 4. mjeseca taj se tonus primjećuje ako dijete treba, na primjer, posegnuti za igračkicom, a šake su još stisnute.
Preporučujete li da roditelji sami testiraju motoriku djece nekim test-vježbicama koje, recimo, pronađu na internetu?
Treba biti oprezan s uputama koje se daju roditeljima. Jer, roditelji su podložni subjektivnosti, dakle ne mogu realno sagledati svoje dijete, ili iz straha ili iz nekog drugog razloga, njihovo oko nije istrenirano i nema živi uzorak za usporedbu. Roditelji mogu uočiti nepravilnost kretanja i tada se obratiti stručnjaku, koji će dijete pregledati i reći svoje mišljenje.
Recimo, postoji test koji rade stručnjaci, kada se beba primi za ruke i odiže u sjedeći položaj, a promatra se položaj glave. Ne preporučujem da roditelji rade taj test, njega izvode liječnici specijalisti kao i brojne druge testove koji su njima pokazatelji stanja djetetova razvoja.
Kad preporučujete prve vježbice kod odstupanja u motoričkom razvoju?
Kad se napravi procjena kvalitete spontane motorike, ili ako je dijete rođeno ranije ili ako je riječ o blizanačkim trudnoćama, što ulazi u neurorizičnu skupinu, do 3. mjeseca bebina života preporučujem samo neke blage promjene u kretanju, koje roditelji primjenjuju u svakodnevnoj interakciji s djetetom. Maženje, igranje, odizanje, spuštanje... Prva tri mjeseca mozak još nije spreman za neke agresivnije vježbice jer bi mogao biti prestimuliran pa beba ulazi u neke disregulirane obrasce ponašanja, potom mama ne može umiriti bebu, tada i mama postane disregulirana pa se stvara začarani krug iz kojeg je teško izaći.
Moja je preporuka da se prva tri mjeseca napravi prilagodba baby handlinga djetetovim potrebama te se roditeljima daju informacije što raditi kod kuće kroz svakodnevnu interakciju, uz nadzor i praćenje. Ovakve prilagodbe i upute daju se nakon napravljene procjene djeteta i njegova kretanja, a roditelje se osvještava u važnosti primjene naučenog kod kuće.
Također, ako se uoče odstupanja u području vizualnog funkcioniranja, važno je naglasiti kako je s vidnom stimulacijom potrebno započeti odmah jer je period razvoja vida najintenzvniji u prva tri mjeseca. Ovakve habilitacijske pstupke provode za to posebno educirani stručnjaci.
Kod uključivanja u terapijski proces važno je naglasiti da se dijete uključi u jedan od oblika neurorazvojne fizioterapije (Bobath, Vojta, Maes).
Koja je najveća zabluda vezana uz hipo i hiper tonus?
Tonus može biti posljedica onoga što se događa u mozgu, ali važno je naglasiti da tonus može biti posljedica neke situacije u kojoj se nalazi beba.
Ako imate dijete od 4 mjeseca, koje nema uspostavljenu kontrolu glave, a znamo da se u 4. mjesecu razvija posezanje. Dakle, ako djetetu koje jedva drži glavu, ponudimo nekakav predmet, malenu zvečkicu, javit će se hipertonus u čitavom gornjem dijelu i bit će stisnuta šakica. Riječ je o hipertonusu koji proizlazi iz preteškog zadatka za tu bebu. No ako istoj bebi stavimo veliku loptu na područje prsa, ono će bez problema otvorenog dlana dotaknuti tu loptu.
Dakle, ako je bebi zadatak pretežak, pokazivat će hipertonost te atipične obrasce posture, pokreta i kretanja. Da bi stručnjaci znali roditeljima reći kako vježbati s bebom, od iznimne je važnosti naglasiti da univerzalne vježbe ne postoje baš zato što svaka beba ima jedinstveni izazov s kojim se nosi. Tek nakon što napravimo analizu pokreta i kretanja, procjenu djetetovih razvojnih vještina, možemo započeti s terapijskim postupkom i roditeljima dati upute kako kod kuće, kroz svakodnevne interakcije, aktivnosti i prilagodbu okoline potaknuti one vještine kod bebe nedostaju.