Dok nije postao tata dvojice autističnih sinova, James Hunt je mislio da će mu roditeljstvo donijeti sasvim drugačije, jednostavnije brige. Tvrdi kako je roditeljima djece koja imaju autizam ponekad teško isključiti preplavljujuće misli o budućnosti njihove djece kao i niz strahova koji se neprestano pojavljuju. Za portal The Mighty ispričao je koja su to najčešća pitanja koja muče roditelje djece s autizmom.
Hoće li moje dijete progovoriti?
Istraživanja su pokazala da je oko 25% osoba iz autističnog spektra neverbalno, a od ostalih 75% mnogi imaju teškoće u komuniciranju. To je nešto što je James uzimao zdravo za gotovo dok nije postao otac. Prošlo je deset godina od rođenja njegovog prvog sina i još uvijek čeka njegovu prvu riječ.
Hoće li moje dijete ikad imati prijatelja?
Socijalizacija je kod nekih osoba iz autističnog spektra otežana što vodi do dodatne anksioznosti. Manjak komunikacijskih vještina dodatno otežava socijalizaciju pa je pronalazak prijatelja ponekad težak zadatak.
Je li dijete na pravoj terapiji?
O autizmu postoje razne teorije i vjerovanja, a isto vrijedi i za terapijske procese u koje se djecu uključuje. Koliko je potrebno slijediti neku terapiju da bi pokazala rezultate? Hoće li uopće djelovati i koja su realna očekivanja? Sva su to pitanja koja se javljaju roditeljima čija su djeca u nekom obliku rehabilitacije.
Što će biti s njima kad završe školu?
Hoće li biti sposobni raditi? Čak i ako budu, hoće li im itko dati šansu ili će ih diskriminirati? Tko će brinuti o njima cijeli dan, ako se neće moći brinuti sami za sebe? Tko će to sve priuštiti? Ovo su pitanja o kojima James često razmišlja.
Što ako se roditelj razboli?
James tvrdi kako mu razbolijevanje nije opcija jer ga njegova djeca trebaju konstantno. Pomisao na dugotrajnu bolest i boravak u bolnici plaši ga jer ne zna kako bi uopće to organizirali.
Ako se tantrumi nastave kad odrastu, kako se nositi s njima?
Dok su djeca mala, roditelji se još nekako i nose s njihovim tantrumima no James se pita kako će to izgledati ako se tantrumi nastave u odrasloj dobi i ako će morati fizički smirivati odraslog muškarca. Hoće li nauditi njemu ili drugima? Pomisao na to ga plaši.
Što ako se dijete razboli i mora ići u bolnicu
James se prisjeća kako su jedva preživjeli nekoliko sati bolnice zbog vađenja zube, a pita se kako bi to izgledalo da njegovi sinovi moraju iz nekog razloga ostati duže u bolnici. Kako bi podnijeli gips na nogama, ležanje u bolničkom krevetu i mirovanje. To mu zvuči nezamislivo.
Što će biti s djetetom kada umrem?
Ovo je pitanje koje muči sve roditelje djece s teškoćama u razvoju. James ima osjećaj da bi trebao nadživjeti svoju djecu jer su sve ostale opcije za kvalitetnu njegu limitirane. Ako djeca ne budu sposobna samostalno brinuti o sebi, tko će to činiti kada roditelji umru?
Sa svim strahovima koji ih opsjedaju, lako je upasti u začarani krug sažaljenja i očaja, ali James tvrdi da u tome nema ništa korisno ni dobro. Smatra kako je važno fokusirati se na sadašnjoj i svoju snagu i vrijeme dati u sitnice koje svakodnevicu djece čine boljom. Važno je raditi na stišavanju uma, zaključuje.