PRVI PUT POSTALA MAMA U KASNIM ČETRDESETIMA: 'Plašili su me da neću moći othraniti svoje dijete'

Na žene koje su prošle 35. već se gleda kao na starije trudnice, a kada netko odluči roditi nakon četrdesete, prvo nailazi na predrasude i 'dobronamjerne' savjete. Jedna mama je iskreno progovorila o majčinstvu u kasnim četrdesetima

Shutterstock

Nikada nije kasno, svako vrijeme je pravo vrijeme, često ćete čuti od ljudi ukoliko imate nekih dvojbi, promijeniti posao ili ne, upisati strani jezik ili auto školu, pa čak i upisati fakultet. Sve će to okolina manje ili više podržati, ali postoji jedna stvar gdje će velika većina u nedoumici vrtjeti glavom i podizati obrve. To je majčinstvo u četrdesetima. Za majke koje su u svojim kasnim godinama odlučile roditi bit će puno dobronamjerog nerazumijevnja tipa: 'Pa nećeš ni moći zanijeti, kako ćeš u tim godinama trčati za djetetom' i ona najgora: 'Nećeš ga stići othraniti'.

No, s tim tvrdnjama sam se susrela još kao mala djevojčica. Naime, mene je mama rodila sa 42 godine, što se prije pola stoljeća činilo još strašnijim nego danas. Ona mi je pričala kako ju je najviše boljela ova zadnja brižna konstatacija: 'Nećeš je stići othraniti'. No uspjela je i ništa mi nije falilo. Kao jedino dijete strarijih roditelja, osjećala sam se odlično, voljeno, željeno i paženo.
I kako se povijest obično ponavlja, i mene je zadesilo majčinstvo u srednjim četrdestima. Kad kažem zadesilo, mislim na nevjerojatni udar sreće i ushićenja, jer sam svoju jedinu kćer dugo, dugo čekala. Iako je i oko moje trudnoće bilo komentara, poučena iskustvom svoje mame, nisu me uopće dirali. Sva je moja briga bila usmjerena da rodim živo i zdravo dijete. To je jedino bilo važno.

Kako se trudnoća primicala kraju, odnosno bližio se termin poroda, uhvatila me panika, ali ona hvata i mlade žene. Kako sam bila u kontaktu s nekim trudnicama, svojim vršnjakinjama, mislila sam da će mi, kao i njima, biti preporučen carski rez. To mi se činilo sigurno, sve isplanirano i pod kontrolom liječnika, a moja odgovornost minimalana. No dva mjeseca prije poroda moj je dobri i iskusni doktor Habek odlučio da nema potrebe za carskim, nego da idemo vaginalno. Uf, to me prepalo. Hoću li uspjeti, hoće li sumnje okoline biti opravdane. Dokor je odlučio da ćemo inducirati porod, a ja sam bespogovorno poštovala sve njegove odluke. Na dan poroda, u ranim jutarnjim satima, došla sam u rodilište na Sveti Duh. Panika je bila dobro kamuflirana i sabrala sam se kako bih uspjela razgovjetno i staloženo izgovoriti: 'Želim epiduralnu'. Odmah su me odveli u boks i došla je iskusna starija liječnica anesteziologinja i epiduralnu smo riješili.

Od 8,48 do 15,48 ležala sam na stolu i čekala. Sreća i strepnja su se neprestano izmjenjivale. Gledala sam monitor koji je odbrojavao otkucaje bebina srca. Moram piznati da sam kao starija prvorotkinja imala posebnu pažnju osoblja i ne, nisam imala vezu. Jednostavno su svi bili divni, pažljivi i taj dan mi je osoblje rodilišta Sveti Duh pomoglo učiniti ga najljepšim u mom životu.
Vrijeme je prolazilo, epiduralna je napravila dobar posao, a dripovi još bolji, pa se u 15,48 rodila moja najvažnija osoba na svijetu, moja motivacija i sreća najveća, moja kćer Nikolina. Obje smo bile dobro i sve je proteklo u najboljem redu. Imale smo puno sreće.

Tata nam se kasnije pridružio i snimio dirljivi trenutak ujedinjenja. Ne mogu ne biti emotivna kad se sjetim tog zimskog dana. Čak nam je kao u holivudskom filmu počeo padati snijeg. Proživljavala svoj vlastiti nastavak Caprinog filma Divan život. U skladu s premisom filma, znam da je rođenje moje kćeri najbolje što mi se dogodilo u životu i da bez nje baš ništa ne bi imalo smisla.

Shutterstock 

Danas smo nas dvije jako dobre prijateljice, stalno smo zajedno i super nam je. Imamo svoju neraskidivu vezu koju smo gradile od prvog zajedničkoga zimskog dana u rodilištu.

Dok je ona rasla, nisam bila nemoćna staričica. Sve sam obavljala smireno, budila se po noći, i uspjela dugo, dugo, dojiti. Kasnije za njom trčakrati po parku i nikada se ne sjetiti koliko mi je zapravo godina. Štoviše, uopće ih ne brojim i nisu mi važne.
Pitala sam kćer smeta li je što sam najstarija od svih mama u razredu. Veli da ne, da sam ja njoj mlada, smiješna i zabavna mama. Što drugo nego nasmijati se i napraviti smiješnu facu. Kada sam već starija smiješna mama, neka mi se dijete smije.

Rezime ove priče je da ne slušate nikoga osim sebe. Vi ćete najbolje osjetiti možete li i želite li nešto ili ne. Priroda će se pobrinuti da dobijete snagu koja vam je potrebna, naravno, pod uvjetom da ste fizički zdravi. Biti mama pričinjava mi neizmjernu radost i tko će mi reći kada je pravo vrijeme za postati najsretnijom ženom na svijetu.