Mama u četrdesetima?

Marina je tipičan primjer kad je želja za djecom bila jača od svih eventualnih prepreka, uključujući i godine. Govori kako nije tražila muža, nego prije svega oca za svoju buduću djecu. I našla ga je u svom sadašnjem suprugu, koji se nije prestrašio ni njezinih ni svojih godina – kad su prvi put postali roditelji, Filipu su bile 52 godine. Marina priča: „Kad sam zatrudnjela, svi su bili u strahu kako ću ja to. Govorili su mi da sam jako hrabra. Ne mislim da sam bila posebno hrabra, nego je moja želja da imam djecu bila veća od svemira. Ne mogu reći da nisam osjećala zebnju. ‘Bože, pa ja sam trudna’, razmišljala sam, ali onda bih si rekla: ‘Marina, ti si jedini inkubator koji može iznijeti to dijete na svjetlo dana.’ Bila je to moja misao vodilja tijekom cijele trudnoće.“

No obje su trudnoće bile školski primjer urednih trudnoća, jedino kad su Marina i Filip osjetili „teret“ svojih godina bilo je u danima kad su očekivali rezultate amniocenteze, testa kojim se otkriva postojanje genskih i kromosomskih poremećaja poput Downova sindroma. „Razmišljali smo o tome što ako dijete nije ‘normalno’? Brinuli smo se o tome što će biti s njim kad nas više ne bude. Što ako s dvadeset, trideset godina, nakon života u kojem je bilo obavijeno roditeljskom ljubavlju, završi u nekoj ustanovi? Kakav će mu život tada biti? Možemo li to učiniti svom djetetu? Kad su me nazvali i rekli da nosim zdravu djevojčicu, oboje smo se rasplakali.“