Istraživanja su pokazala kako su se žene koje su imale spontano puknuće oporavile u istom ili manjem vremenu uz manje komplikacija od onih koje su imale epiziotomiju. Žene uz epiziotomiju imaju tendenciju gubitka više krvi u vrijeme poroda, imaju veće bolove tijekom oporavka i dulje čekaju na seksualne odnose bez neugode. Epiziotomija povećava rizik infekcije, a jedno je istraživanje pokazalo kako epiziotomija tijekom prvog poroda povećava rizik od spontanog puknuća

tijekom drugog poroda. Što je još gore, kod žena s epiziotomijom veća je šansa puknuća analnog sfinktera ili cijelog rektuma, u usporedbi sa ženama koje imaju porod bez epiziotomije.

Ovakve ozljede zahtijevaju dulji oporavak i veća je šansa da će smanjiti jačinu mišića zdjeličnog dna. Najveći argument za epiziotomiju jest da štiti međicu od ozljeda, a takva zaštita se postiže rezanjem međice, vezivnog tkiva i mišića. Jedna grupa opstetričara drži da spontane rasjekotine čine veću štetu, ali nova istraživanja dokazuju da su duboka napuknuća skoro isključivo nastavak, tj. posljedica epiziotomije. Pokušajte razmišljati o epiziotomiji ovako: ako držite komad tkanine i rastežete ga, s namjerom da ga potrgate na dva dijela, znate i sami koliki otpor stvara sama tkanina, i rijetko će puknuti. Ali ako napravite mali rez u sredini, rastezanjem ćete lako postići cilj. Vršenje epiziotomije je jednako tome, tako da ponekad dolazi čak i do rascjepa rektuma.

Liječnici još uvijek raspravljaju o tome je li taj jasan kirurški rez lakše tretirati, nasuprot puknuću koje nastaje bez rezanja. Moje iskustvo jest da je ta mala napuknuća koja se događaju bez epiziotomije lakše zašiti i manje su bolna za ženu.

Epiziotomija, jednom napravljena i zakrpana, mnogo je lošija i izvor je mnogo veće boli u razdoblju poslije poroda. Poznate su izjave i mnogih drugih opstetričara koji potvrđuju da „nisu nikad imali napuknuća 3. i 4. stupnja kroz sfinkter ili rektum ukoliko nisu radili epiziotomiju.

To je potvrđeno i u paralelnom istraživanju o bolničkim i kućnim porodima, gdje se epiziotomija izvodila devet puta više u bolničkim porodima, praćena sa devet puta učestalijim i ozbiljnijim povredama međice (3. i 4. stupnja).

Drugo istraživanje, provedeno na 241 prvorotki koje su rađale u bolnici, pokazuje da je omjer dubokih napuknuća bio najniži (0.9 %) kod žena bez epiziotomije, kao i onih koje nisu bile ograničene na ležeći položaj; najveći postotak dubokih napuknuća (27.9 %) bio je kod žena koje su rađale u stremenu i s epiziotomijom.

To dokazuje da i položaj u kojem žene rađaju ima velikog utjecaja na učestalost spontanih puknuća. „Istina jest da je epiziotomija rijetko kada potrebna kada žena rađa u poduprtom čučećem položaju. Taj položaj osigurava maksimalan pelvični pritisak, optimalnu opuštenost mišića, veliko širenje perineuma i minimalno mišićno naprezanje. On je također najbolja prevencija protiv ozbiljnih razdiranja perineuma. Kada žena leži na leđima, s nogama u stremenu i pokušava istiskivati protiv sile teže, vjerojatnije je da će početi razdiranje u dubokom tkivu ispod površine kože. Međutim, u poduprtom čučećem položaju, bilo kakvo razdiranje će obično biti površinsko i brzo će zacijeliti.“ (Michel Odent)

Ako žena nema epiziotomiju, vjerojatno će imati mala napuknuća. Vrlo će rijetko ta napuknuća, čak i ona najveća, biti gora od epiziotomije. Niti jedno istraživanje nije uspjelo dokazati da epiziotomija smanjuje učestalost napuknuća 3. i 4. stupnja, ali mnoga su dokazala da je medijalna (središnja) epiziotomija usko povezana s dubokim rasjekotinama.

Tekst: Primaljski vijesnik, br. 15, listopad 2013.

Foto: Thinkstock