„Mentalna higijena je jedan jako apstraktan pojam. Higijena bi trebala biti nešto čisto. A osjećaji nisu nešto čisto, oni nisu 2+2=4, oni nisu niti fizika niti kemija, nisu niti jedna poznata znanost. Možete ih staviti u neke kemijske formule i proučiti, ali niti tada tada nećete znati ništa o osjećajima, osim ako ne pogledate u sebe. Ono što je danas problem je da ljudi premalo gledaju u sebe, jer misle da je to sebično. U jednoj katoličkoj zemlji poput Hrvatske svi ljudi koji brinu o sebi prvenstveno postaju sebični. Neki će nam bake i djedovi reći: „Pa koliko ti to ideš tom psihijatru? Što nije to već gotovo? Pa 6 mjeseci si kod njega“. Znači, mentalna higijena nije pitanje čistoće već viđenja osjećaja, njihovog prepoznavanja. I bitno je da ih ne morate odmah imenovati! Osjećaji su energija. A energija pokreće ljude. Zbog energije smo svi nastali. Mama i tata su imali osjećaje pa su zato spavali i zato smo mi nastali. Ako to negiramo onda smo mentalni nehigijeničari“, istaknuo je dr. med. Hrvoje Handl na događanju Mentalna higijena u školskim klupama, meet-up eventu o mentalnom zdravlju u sklopu projekta Mentalna higijena. Glavni fokus projekta je pružanje znanja i pomoći u području mentalnog zdravlja djeci i mladima (a i svakoj drugoj osobi) u potrazi za podrškom, razumijevanjem, kao i korisnim savjetima na mentalnahigijena.hr platformi.
Na pitanje kada se djeca i mladi trebaju obratiti nekome za pomoć odgovara: „Kad god imaš problem s ljudima, odnosima, s poslom, sa školom onda se trebaš javiti za pomoć. Jednostavno – ako imaš osjećaj da su te svi izdvojili iz društva, da si izoliran, da te nitko ne sluša, da te svi ignoriraju trebaš se javiti za pomoć. Ako imaš problem u školi – ne možeš se koncentirati, ne možeš pratiti nastavu, netko te gnjavi sa strane, netko te gura, laktari, nešto traži od tebe, neprestano ide za tobom po hodniku, trebaš se javiti za pomoć. Tražiti pomoć je jako nepopularno. Kao što nije in raditi prevenciju. Želim da doktori počnu raditi prevenciju. Tražiti pomoć je fora. Zašto? Zato što ne biste odrasli da nije bilo odnosa - da vam kada ste prvi put zaplakali nije došla mama i ponudila dojku, da vam kada ste prvi put zaplakali, a da niste bili gladni niti imali prljave pelene, nije došao tata, primio vas u naručje i držao vas. To je značilo da ste tada tražili pomoć. Zašto se onda sramimo tražiti pomoć sada kada smo veći i jako zreli? Tražiti pomoć je jako važno! Tražite pomoć od bilo kojeg člana obitelji, a da znate da ta osoba zna što priča. Od prijatelja koji ti djeluje da zna što priča, od učiteljice s kojom si kliknuo, ne mora biti psihologica, možeš tražiti pomoć od bilo koga tko ti je fora. I vjerujem da će većina tih ljudi izaći u susret“.
Ovaj psihijatar i psihoanalitičar je imao i važnu poruku za roditelje: „Važno je shvatiti da to što ste roditelj ne znači nužno da ste zreli. Naučite biti zreli, idite na psihoterapiju, obrazujte se, naučite slušati sami sebe i naučit ćete slušati i djecu. Prvo morate imati meta jezik sa sobom, jezik svih onih koji se vole. Tek tada ćete ga imati i sa svojom djecom. Ono što vam dijete kaže nije glupo, površno i nije mali problem. Sveto trojstvo! Ni slučajno mu nemojte reći: 'Ti misliša da je to problem? E ja ti imam ovaj problem, imam onaj problem...'. Važno je da svako dijete ima svoj veliki problem. Na taj način ujedno učite dijete da jednog dana aktivno sluša svoje dijete. No morate prvo sazrijeti. Čak 70 posto populacije u cijelom svijetu čine nezreli ljudi“.
