Odrastanje s disleksijom: 'Čak i najbanalnije životne situacije pogađale bi moje samopouzdanje'

Anji je postavljena dijagnoza disleksije s disgrafijom i diskalkulijom kada je bila u dobi od 9 godina, a do toga trenutka suočavala se s raznim izazovima u školi, s poteškoćom u čitanju i pisanju te razumijevanju pročitanoga teksta.

Tako se Anjina ideja o osvještavanju društva o disleksiji pretočila u knjigu koju su podržale sestre Antonija i Ivana Crnogaća, a sve je bilo vođeno mentorom Andrejom Hanzirom u suradnji s magistrom logopedije Mihaelom Lulić te urednicom Marijetom Matijaš. 'U tom projektu nas je podržao i naš najpoznatiji hrvatski disleksičar, glumac Bojan Navojec i postao dio naše knjige sa svojom kratkom pričom o disleksiji i porukom svim disleksičarima. Želim se svima zahvaliti što su nas podržali u projektu, a veliko hvala i onima koji me svakodnevno podržavaju na društvenim mrežama', rekla je Anja.

Put do dijagnoze

U liveu na Instagram profilu Andreje Štefulj, rehabilitatora za djecu s poremećajima u razvoju, ispričala je svoju životnu priču.

'Disleksija je urođena, rodila sam se s disleksijom, a riječ je o nasljednoj teškoći u učenju. Kao dijete, progovorila sam vrlo kasno, sa 4,5 godine, i to uz defektološke vježbe', počinje svoju priču Anja.

Anja je već u predškolskoj fazi imala poteškoće u učenju pjesmica s rimom, jednostavno ih nije mogla naučiti, nije bila zainteresirana za slikovnice, za čitanje, za slova niti brojke.

Kako se takav manjak interesa djeteta za vještine čitanja u predškolskoj fazi zanemaruje, a većina odgojno-obrazovnih stručnjaka smatra da se one razvijaju početkom osnovne škole, nitko nije smatrao alarmantnim Anjinu nezainteresiranost.

Kada je Anja krenula u prvi razred, počeli su pravi problemi. 'U školi sam počela imati teškoća u čitanju i razumijevanju teksta, okretanju slova, dodavanju i oduzimanju slova i za vrijeme čitanja i za vrijeme pisanja, i poteškoća kod prebacivanja misli na papir. Teško sam razumijevala matematiku, sa zbrajanjem i oduzimanjem imam i danas problema', ispričala je Anja o svojim prvim problemima u školi.

Budući da se u trećem razredu povećava količina gradiva, tada su poteškoće postale očite pa su pozvali na razgovor Anjinu mamu. Učiteljica je zabrinuto objasnila kako je više očekivala od Anje te je predložila da nastavi školovanje po posebnom programu.

'Mama je posve slučajno doznala za disleksiju. Otišla je na kavu s prijateljicom koja joj je ispričala o svome sinu koji ima disleksiju, a ona je u simptomima prepoznala da možda ja imam isti problem', priča Anja Norda.

Anji je postavljena dijagnoza, a kako sama kaže, tek tada je krenula prava borba sa disleksijom.

'Mama je bila stup svega, da se ona nije tako postavila, ne znam gdje bih bila danas. Mama je sa mnom učila, čitala mi je lektire, čitala mi je gradivo, sate i sate smo provodile zajedno nad knjigom, do 2. srednje ona je sa mnom prolazila svaku fazu učenja', sjeća se Anja teškog puta do svladavanja školskog gradiva.

Budući da joj je posebno bio težak 1. srednje te da ju je dijagnoza i emocionalno pogodila, a na hrvatskome su izvori bili prestručni i nerazumljivi laiku, njezina je mama preuzela stvar u svoje ruke i počela istraživati dostupne izvore na engleskom jeziku. Zajedno su počele učiti o disleksiji.

'Disleksija je bila dio mene, sad je dio mene i bit će dio mene. Što to znači? Kada sam doznala što je disleksija i koji način učenja meni odgovara, tada sam shvatila na koji način ja funkcioniram.

Disleksija nije samo čitanje i pisanje, disleksija su i emocionalni problemi, školski problemi i obiteljski problemi i, na kraju, ako ne dobijemo adekvatnu pomoć, i socijalni problemi', pobliže nam objašnjava Anja s čime se sve disleksičar susreće tijekom života.

A na pitanje kako se emocionalno nosila s poteškoćama, Anjin je odgovorila: Bilo mi je dosta teško, pogotovo kroz osnovnu školu. Htjela sam biti dobra učenica i nisam znala kako. Moje nisko samopouzdanje je bilo pogođeno mojim neuspjesima, pogotovo kad sam pisala testove. Isto tako moje čitanje i pisanje konstantno je bilo loše. Čak i najbanalnije životne situacije pogađale bi moje samopouzdanje, od toga da nisam shvaćala humor (većina disleksičara s tim ima problema), da u dućanu morate vaditi kalkulator da biste znali da li vam je teta izvratila točno novaca, a svi vas gledaju i neki se počnu i smijati. Od toga da nekome morate objasniti kuda treba ići te ga krivo uputite jer ne znate razliku između lijevog i desnog ili, neugodna situacija kad čitate naglas pred razredom a vršnjaci vam se smiju i šapuću, a vi ste toga svjesni.

Kako učiti s disleksijom?

Anja je tijekom školovanja promijenila  pet osnovnih škola i kaže kako nikad nije imala problema s uklapanjem u novu okolinu, ali bi zbog neinformiranosti o disleksiji često nailazila na nerazumijevanje.

U srednjoj su školi nastavnici i stručno osoblje bili otvoreni i omogućili joj usmeno odgovaranje koje disleksičarima omogućava da bolje prezentiraju svoje znanje.

Najbolji način učenja za disleksičare je multi-senzoran način, odnosno korištenje što više osjetila da bi se savladalo gradivo. Učenje disleksičarima uzima puno vremena, truda i angažmana pa nije moguće naučiti gradivo noć prije ispita, nego je potreban kontinuirani rad i organizacija, a na roditeljima je da pomognu djetetu da uspostavi proces učenja, ističe Anja pa dodaje:

'Moj proces učenja počinje odmah na predavanju, znači moram slušati profesora dok predaje, u isto vrijeme i pišem gradivo, nakon toga dolazim kući i prepisujem to gradivo, dakle pregledno ga prepisujem u bilježnicu, i nakon toga sve prebacujem u Powerpoint, jer to je vizualno učenje tijekom kojega ističete informacije koje su vam potrebne, možete odrediti font i prored koji vam olakšavaju čitanje. Naravno, možete staviti i sliku kako asocijaciju. Potom iz prezentacije izvlačim sažetak s najvažnijim informacijama, na temelju kojega ponavljam gradivo, izgovarajući naglas, pritom si olakšavam hodajući, moram sebe čuti.'

I, na kraju, Anja poručuje: 'Dragi roditelji, dragi učitelji, dragi logopedi i svi koji okružujete dijete s poteškoćama u učenju, kad primijetite da se vaše dijete mijenja naglo i brzo, nemojte misliti da će to proći, jer u životu ništa ne prolazi samo od sebe, najvažnije je odmah reagirati i početi se tražiti rješenja.'