Prvi korak se odnosi na promjenu fokusa s rezultata na trud i napredak. Danas živimo u društvu kada su rezultati jedino što se gleda. Neki su roditelji toliko usmjereni na rezultate svoje djece da su bolje o tome informirani nego o stanju svojih bankovnih računa. I to nije ništa loše, međutim, kada se rezultatima pridodaje preveliko značenje, djeca dobivaju poruku da su oni jedino važni, a ne i cijeli proces koji vodi do njih. Baš zato pribjegavaju, recimo, varanju na testovima ili zahtijevaju od roditelja da urgiraju na učitelja kako bi poboljšali ocjenu – sredstva i načini se ne biraju.

Zadatak roditelja je da djecu poduče da se život sastoji od kontinuiranog učenja, razvoja i unapređivanja sposobnosti i znanja. Naravno, da su rezultati važni, ali osobni rast i razvoj nešto je puno važnije. Oni koji su usmjereni samo na rezultate, počinju i sebe procjenivati i vrednovati na temelju njih. A to može itekako utjecati na razvoj samopouzdanja, na oblikovanje slike o sebi, na nedostatak motivacije i sl. Djeca koja se pak fokusiraju na proces, imaju puno bolje rezultate. Stoga, naznačite djetetov trud i stav koji ima. To će ga usmjeriti prema onome što može kontrolirati i mijenjati u postizanju željenog cilja ili rezultata, a to je ponašanje i stav (npr. ‘Matematika je teška i ne da mi se raditi’ nasuprot ‘Matematika je zabavna i uz vježbu ću svladati gradivo’) A jednom kada to promijeni, i željeni rezultati će doći.

Drugi korak je uključiti djecu u donošenje odluka. Naime, često roditelji donose odluke za svoju djecu. Ona tada imaju osjećaj da njihov glas i mišljenja nisu važna, i to ih demotivira. Kada se javi neki problem ili se o nečem raspravlja, pitajte dijete, ‘Što ti misliš?’ Naravno, tu ne govorimo o temama o kojima djeca nemaju znanja ili iskustva (raspolaganje budžetom, plaćanje računa i sl.). Ali ako se pojavi problem oko obavljanja školskih obaveza i zadaće, tu se otvara odlična prilika da pitate dijete nešto poput, ‘Što bi ti moglo pomoći da brže napišeš zadaću? Tada sudjelujete kao obitelj u rješavanju problema na miran način bez zabrana, sukoba i dječjeg protivljenja.

Treći je korak da dijete samo odluči da će se potruditi u školi i ostvariti što bolje rezultate. Naravno, da se mnogi pitaju – a kako to i postići? Koliko je moguće dati djetetu da odlučuje o stvarima koje ga se direktno tiču – koje će izvaškolske aktivnosti upisati, koji će sport trenirati, hoće li će upisati dodatni jezik u školi i slično. Naravno, da je roditelj tu da vodi i savjetuje dijete, ali ne bi smio odlučivati umjesto djeteta. Ubrzo, djeca će postati adolescenti koji će trebati o dosta toga odlučivati, a na kraju, postat će i odrasli koji će morati biti sposobni donositi pametne i promišljene odluke. Sada im je prilika da se vježbaju u tome. Kada se djetetu omogući da kroji svoj put, tada ono postaje puno zainteresiranije za rad jer ima osjećaj kontrole nad svojim životom. A to je nešto što žele ne samo djeca nego i odrasli.

Tekst: Iva Brčić, mag. educ. soc. / educ. phil.

certificirana edukatorica

Najsretnija beba Hrvatska

Foto: Shutterstock