kako-nam-je-stozer-ukrao-jos-jednu-skolsku-godinu

Dalmatinci su krivi jer su ležerni i srdačni; mladi su krivi jer izlaze u kafiće i disko klubove; krivi su svi jer pokušavaju živjeti normalnim životom, a jedino nije kriv Nacionalni stožer civilne zaštite koji im je sve to omogućio. Prije ljeta i početka turističke sezone još smo se mogli nadati normalnoj jeseni; činilo se kako smo koronavirus stavili pod kontrolu, a onda smo odlučili da nam je najvažnije pustiti strance da bez ikakve kontrole dođu u našu zemlju, a pritom ih uvjeravati kako je kod nas i lijepo i sigurno, pa smo zažmirili na jedno oko kad nas je broj oboljelih od Covid-19 bolesti počeo upozoravati kako baš i nije sve tako cool, a onda smo i počeli obarati neslavne rekorde i opasno se približili eksponencijalnom rastu zaraženih koronavirusom. A to sve baš uoči početka nove školske godine, koja - znamo to, nažalost, već sada! – teško da će biti normalna. I dok se i dalje nadamo dobrim turističkim rezultatima u rujnu, jer odnekud moramo napuniti državnu blagajnu, pa opet žmirimo na jedno oko nad prepunim kafićima, u kojima se ne poštuje nikakva distanca, krivimo neodgovorne roditelje koji su odgojili tako neodgovornu mladost, teško se oteti dojmu kako nam je upravo Stožer, onaj kojem smo još u lipnju vjerovali, ukrao još jednu (školsku) godinu. Vjerojatno ni oni sami ne vjeruju u ono što govore; nema više one rezolutnosti, stava, garda… (kako god to nazvali) u obraćanju donedavno omiljenog Beroša naciji…, ostala je samo proceduralna retorika kojoj, čini se, malo tko još vjeruje.

Doduše, nismo mi usamljeni u ovom problemu. I druge zemlje bilježe porast zaraženih koronavirusom, jer svi smo se opustili, zaboravili da prokleti virus postoji, pokušavajući živjeti normalno. I to je legitimno. Sve dok oni isti ljudi, koji su do sada feštali po imotskoj krajini, partijali po klubovima, družili se od nemila do nedraga, srdačno se grlili i pozdravljali, nazdravljali na sinjskoj Alci ili sjedili stisnuti na misi u svojem rodnom selu…, sada ne počnu razglabati kako nije sigurno da nam djeca idu u školu, jer puno ih je na jednom mjestu i što ako se zaraze. Ti isti ljudi vjerojatno su zgroženi činjenicom da su, eto, neodgovorni roditelji jedne zagrebačke gimnazije (i ne samo jedne!) odlučili poslati svoju djecu na maturalac u Istru. Jer, što ako se zaraze. Ma najbolje da škola ni ne počne 7. rujna. Jer, što ako se djeca zaraze.

No mjerodavni su ovog puta bili odlučni. Rekli su "Nećemo tako. Škola će početi 7. rujna!“. Ali, ako mali Pero dođe iz škole, zarazi babu i ona umre; tko će za to biti kriv: onaj Čeh koji se kupao na našoj obali, Jurini roditelji koji mu to jutro nisu izmjerili temperaturu, pa je zarazio Peru; Stožer ili jednostavno - život. Koji moramo živjeti, unatoč tom groznom virusu, ali s puno opreza i puno više osobne odgovornosti svih nas zajedno.

I dok čekamo upute, nadamo se da neće biti nemoguće, neostvarive, demotivirajuće… U javnosti se čuje kako će neki razredi biti podijeljeni, kako bi se osigurala fizička distanca, pa onda da bi nekoliko dana išli u školu, a nekoliko nastavu slušali online, pa se s pravom postavlja pitanje koliko će se čekati na rezultate testiranje učenika, kad se pojavi sumnjiv slučaj, pitamo se i to hoće li zbog koronavirusa nestati sve druge bolesti ovoga svijeta… Već sada nitko ne smije ni kihnuti, a da ga drugi prijekorno ne pogledaju. A kad se želite testirati, jer, eto, imate malu temperaturicu, pa zovete doktora i pokušavajte dobiti uputnicu, s druge strane čujete kako to nije ništa, jer ako osjetite mirise, mora da je sve OK. A, zapravo, ništa nije OK, jer nitko sa sigurnošću ništa ne zna.

Roditelje.hr pratite i na Instagramu.