Sjedim na piću s prijateljicom, profesoricom na fakultetu, koja mi kaže kako su dobili naputak da se pripreme za online nastavu i u idućoj akademskoj godini. Čak i ako nas korona ponovno ne stavi u izolaciju, država, a s njima i obrazovne ustanove, shvatili su – kaže mi – kako je školovanje od kuće puno jeftinija varijanta. Da, štedi se na struji, vodi, grijanju…, no na naplatu će nam, sigurna sam, doći (i već dolazi!) najskuplja stavka – životne vrijednosti naše djece. Na spomen online škole počinju mi se znojiti dlanovi, osjećam neki nemir u sebi, jedva dišem i navire mi tjeskoba. Zašto ovo pišem? Imam školarku koja je, priznajem, profitirala u online školi. Zaključne ocjene su odlične, bolje nego što se činilo u prvom polugodištu, no zašto nisam zadovoljna? Zato što je, više nego o decimalnim brojevima ili životu čovjeka u pretpovijesno doba, naučila ono što još cijeli život pokušavam prikazati kao loš model ponašanja, a to je da se ne treba puno truditi za uspjeh. Svjesna sam da su iskustva školaraca različita, pa čak i to da možda ima djece koja su poprilično motivirana i za ovakav način obrazovanja, no hiperinflacija petica i odlikaša nije realna slika našeg obrazovnog sustava.

No, zanemarimo i to. Priča mi susjeda kako je redovno komunicirala s profesorima. Dok je njezin "junak“ spavao, ona bi se ranim jutrom budila i lajkala poruke profesora, dopisivala se s njima u chet grupi, vodila račun o tome da su zadaće na vrijeme poslane i ponavljala gradivo kako bi briljirala na testu. Korona kao da je poprilično poboljšala način komuniciranja naše djece: postala su elokventnija, ljubaznija, počeli su koristiti dijakritičke znakove u porukama… Posljednjih dana, dok su se zaključivale ocjene, radila je i dobra stara metoda – žicanja ocjena. I tako ponosna djeca i još ponosniji roditelji završavaju školsku godinu s odličnim rezultatom. Važno je pohvaliti se, demonstrirati uspjeh prema vani, a što se stvarno krije iza te lažne slike, manje je važno.

Znam da sada ima onih koji će kazati kako smo sami krivi za to i kako nije normalno to što činimo. Ali, jedno se govori, drugo se čini. Ovu godinu spasili su roditelji i to se mora priznati! Da, i moja je kći odlikašica, ali samo u teoriji. Ona se voli pohvaliti uspjehom, ali bi mi draže bilo da se može pohvaliti odgovornošću, svjesnošću da uspjeh ne dolazi preko noći i temeljima koje će je dalje u životu gurati da ide naprijed, da ne odustaje kad se pojave prepreke ili ne misli da će ih netko drugi riješiti. A to ih ova školska godina nije naučila.

Srijeda je 9.50 sati. Za 10 minuta počinje test iz matematike mojeg 13-godišnjeg kumčeta. Ja sam na liniji, jer – za razliku od njegove mame – imam dobru matematičku podlogu. Tata, koji bi možda nešto i znao, baš ima važan sastanak na poslu, tako da je frka. Ali, rade telefoni, knjige, What's up grupe…, a dan ranije – umjesto da se prihvati knjige i riješi koji zadatak – malac je proveo na igricama, jer će zadatke ionako netko drugi pomoći riješiti. I bilo je tako. I ne ponovilo se više, unatoč svim uspjesima. Kraj je jedne sulude godine, koju je – osim pandemije – obilježio i štrajk nastavnika. Djeca, mnoga ionako previše vremena prikovana za ekrane, dodatno su se uljuljkala u svoj "asocijalni mood“. Ona druga, kojima su nedostajala igrališta i parkovi, jedva su dočekala povratak u "novo normalno“, baš kao što na jesen žele povratak u pravu školu. Ova godina, zasigurno, nije bila dobar primjer za život. Ne ponovilo se…

Roditelje.hr pratite i na Instagramu!

View this post on Instagram

A post shared by Roditelji.hr (@roditelji.hr) on

Fotografija: Shutterstock