Kako pravilno razvijati djetetov mentalni sklop?

Početak je nove školske i vrtićke godine… Klinci i klinceze sa svojim teškim torbama na leđima te velikim i malim brigama u glavama kreću u nove avanture i izazove, a roditelji ih prate u stopu. Pripreme su u punom jeku, jurite i žurite na sve strane kako biste djecu opskrbili svim potrebnim stvarima, te kako bi im njihov novi početak bio baš kakav treba biti - predivan!

Nadalje, ima roditelja koji zamjeraju djeci njihovu želju ili prerano odustajanje od neke izvannastavne aktivnosti, hvaleći i ističući pritom djetetov talent (primjerice, sluh potreban za sviranje određenog instrumenta ili fizičku sposobnost za određeni sport). Nezadovoljni su jer im nije jasno kako to da, usprkos fizičkoj predispoziciji i talentu, njihovo dijete više ne želi trenirati nogomet ili svirati violinu.

Sustav odgoja i obrazovanja je takav kakav jest. Iziskuje rad, disciplinu, spremnost na učenje i suradnju. Djeci se procjenjuje i ocjenjuje stečeno znanje i svladano gradivo i to je naprosto tako. Usmjerava ih se na što bolji rezultat/ocjenu jer je, isključivo izvrsno, važno i bitno za kasnije usavršavanje, napredovanje i uspjehe. Razmišljam gdje svi mi – roditelji, učitelji, profesori, odgajatelji, stručni suradnici u nastavi i svi drugi uključeni u djetetov rast i razvoj – ne bismo smjeli podbaciti?

Ideja o hvaljenju truda i procesa je odavno poznata, no smatram da je itekako vrijedna pisanja, podsjećanja i dijeljenja. U svom TED talk videu znanstvenica Carol Dweck govori o važnosti jačanja razvojnog mentalnog sklopa kod djece od malih nogu.

Moć mentalnog sklopa

Carol Dweck je ponudila revolucionarnu ideju o moći mentalnog sklopa kroz koji objašnjava da način na koji razmišljamo o vlastitim talentima i sposobnostima značajno utječe na uspjeh u školi, glazbi, sportu, međuljudskim odnosima i tako dalje. Carol razlikuje dva tipa mentalnog sklopa: statični i razvijajući.

Statični mentalni sklop podrazumijeva oslanjanje na urođenu inteligenciju ili umjetnički talent s uvjerenjem kako se oni ne mogu mijenjati. Svaka situacija, za te osobe, znači poziv za potvrđivanje njihove inteligencije, osobnosti ili karaktera (preporučujem knjigu Mentalni sklop u nakladi Harfe). Svaka se životna situacija ocjenjuje na način: „Hoću li uspjeti ili ne?,Hoću li izgledati pametno ili glupo?, Hoće li me prihvatiti ili odbiti?“

Razvojni mentalni sklop temelji se na uvjerenju da su naša osnovna obilježja nešto što se može kultivirati radom, trudom, strategijama i uz pomoć drugih - iskustvom. Dakle, iako se svi mi razlikujemo po svojim talentima, sposobnostima, temperamentima, crtama ličnosti – zajedničko nam je to da se možemo mijenjati i rasti kroz vlastita iskustva i trud.

Carol je, istražujući mentalni sklop kod djece dugi niz godina, potvrdila kako je u njihovom odgoju (od malih nogu!) potrebno jačati i graditi razvojni način razmišljanja - onaj fleksibilni.

Dakle,potrebno je staviti fokus na djetetov trud, angažman, uloženo vrijeme u odrađivanje neke aktivnosti (primjerice, sati i sati sviranja violine prije važnog koncerta), volju za ulaganjem, više nego na postojeće talente, školske ocjene, sportske medalje i slično!

Pohvala TRUDA kod djece značajno utječe na ISHOD! Carol je potvrdila da će, ako se orijentiraju na trud, djeca u budućnosti:

1. Birati teže zadatke bez straha od neuspjeha.
2. Biti kreativnija i osmišljavat će više strategija.
3. Prihvaćati izazove i više uživati u njima.
4. Učiti iz kritika.
5. Ustrajati unatoč preprekama.

Jednostavno rečeno, neće se bojati osude drugih, neće razmišljati hoće li ispasti pametni ili glupi pred drugima, veselit će se novim situacijama i prilikama, učenje će im biti zabavnije i produktivnije, a svaku kritiku izvana će doživjeti kao POTICAJ. Zgodan primjer koji Carol navodi je onaj kada je Marina Semyonova, slavna učiteljica baleta, svoje učenike odabirala upravo po tom kriteriju, koristeći pohvalu i kritiku. Učenici koji su odbacili ideju nepromjenjive sposobnosti, kritiku su shvaćali kao poticaj za napredak, a oni učenici koji su bili oduševljeni nekim jednostavnim pokretom – jer su isti vrlo brzo svladali – ostali su paralizirani nakon kritike, odnosno prilike za učenjem nečeg težeg. Pokušajte promatrati djecu u njihovim sportskim aktivnostima na ovaj način. Pomozite im da se oslobode straha od nepoznatog, usmjerite ih prema kreativnosti i uživanju u aktivnosti.  

Što se događa s djecom koja njeguju (i sama i utjecajem okoline) statični mentalni sklop? Ona češće odustaju, izbjegavaju nove i nepoznate situacije jer se boje neuspjeha, nedovoljno se trude, a kritika je za njih tragična jer su naučili da su oni uvijek – pametni.

Što nam je onda svima činiti?

U odgoju djece, hvalite proces! Proces je sve ono na putu do ostvarenja cilja, željenog ishoda: angažman, trud, vrijeme, vjera, fokus, ustrajnost, korištenje nekoliko strategija, kreativnost i motivacija! Hvaljenje inteligencije kod djeteta šteti njegovoj motivaciji i postignućima. Jednostavno ga blokira.

Ako krajnji uspjeh (na primjer, izvrsna ocjena) vidite kao rezultat „pameti“ vašeg djeteta, znači li onda neuspjeh (niža ocjena) to da ono ipak nije pametno? Dat ću vam primjer!

Učinkovita fraza koju je Carol predložila i koristila je „Not yet“. Odlično zvuči, slažete li se? Da sam bar u školi imala priliku dobiti ocjenu „Ne još“ ili na satu violine čuti „Još trebaš vježbati, sigurno možeš još malo!“ Pokušajte umjesto (u razgovoru s prijateljicom dok vaše dijete sjedi pored): „Mom djetetu nikako ne ide čitanje i razumijevanje lektire…“ reći „Mom djetetu čitanje i razumijevanje određene lektire JOŠ NE ide, ali se malo po malo trudi i uspijeva…“ i pratite napredak te hvalite dio po dio pročitanog ulomka. Možete biti kreativni i osmisliti tablicu te ocjenjivati od 1 do 5 djetetov trud i angažman toga dana, uz objašnjenje ocjene.

Svjesna sam da još uvijek, nažalost, školski sustav nije toliko fleksibilan da omogući prostor za procjenjivanjem truda i angažmana u svim predmetima. Doista mora postojati procjenjivanje naučenog znanja, no, u predmetima poput tjelesne i zdravstvene kulture te likovne i glazbene kulture, može se „baciti oko“ i na trud djeteta. Na primjer, promatrate koliko se dijete trudilo slikati vodenim bojicama, je li ih ponijelo na nastavu, je li (iako ne voli likovni) ipak rado sudjelovalo u nastavi i crtalo – najbolje kako je u tom trenutku moglo. Nismo svi za sve, ali svi imamo priliku za učenjem i rastom!

Nedavno sam pročitala izvrstan citat sportskog trenera Johna Woodena, koji je za života, poučavao da nas naše sposobnosti mogu itekako odvesti do vrha, ali da je potreban pravi karakter da bismo nastavili truditi se jednako ili čak i više kada smo na tom istom vrhu. Ne želimo li upravo ovo učiti svoju djecu od malih nogu?

Komunicirajte s djecom, ne „režite“ na njihove ocjene nego na trud. Ne govorite mu da je pametno nego da je vrijedno, marljivo i strpljivo. Dajte mu potvrdu da ste vidjeli koliko se napatilo oko svladavanja nekog gradiva. Pohvalite ustrajnost i fokus! Pokažite im što je uistinu vrijedno i važno. Ako smo mi sami primjer djetetu svakoga dana, ako svaki dan dajemo sve od sebe, rezultati će biti onakvi kakvi trebaju biti! A naša djeca? Bit će, na PUTU do medalje, sretnija, otpornija i emocionalno agilnija – spremnija za život!

I na kraju, kada malo razmislimo, nije li upravo djetetov potencijal (urođeni) zapravo kapacitet da razvije svoje sposobnosti s vremenom uz malo ili puno truda i učenja? Recite vi meni!

Tekst: Tea Bošnjak, socijalna pedagoginja

Foto: Profimedia