Temperament opisuje kako dijete nešto čini, a ne što dijete čini. Drugim riječima, temperament opisuje kako se dijete ponaša. Primjerice, dva djeteta mogu uživati u ljuljanju u kolijevci. Jedno će reagirati burno, vrišteći od uzbuđenja, dok će drugo mirno uživati, eventualno smiješeći se, a možda će i zaspati. Kao što se djeca razlikuju po visini, težini, boji kose, tako se razlikuju po temperamentu.
Ako roditelj ima sličan temperament kao i njegovo dijete, bit će mu lakše suosjećati s djetetom, razumjeti njega i njegovo ponašanje. S druge strane, ako su temperamenti različiti, roditeljima će biti puno teže identificirati se s djetetom i razumjeti ga. Prepoznati svoj temperament i temperament svojega djeteta važan je alat za razumijevanje i usklađivanje.
Devet karakteristika temperamenta po kojima se razlikujemo:
1. OSJETLJIVOST, SENZIBILNOST- hoće li dijete snažno reagirati ili uopće neće reagirati na „normalne“ promjene u okolini kao što su razina buke, sobna temperatura, mirisi, teksture, boje, bol…
2. INTENZITET REAKCIJE - odnosi se na razinu energije unesenu u odgovor, hoće li dijete na situaciju reagirati intenzivno ili mirno. Dijete se na vanjski podražaj može samo lagano mrštiti ili pak glasno ridati, može skakati i vrištati od uzbuđenja ili uopće ne pokazivati emocije.
3. RAZINA AKTIVNOSTI - odnosi se na djetetovu fizičku aktivnost: kreće li se dijete stalno ili je mirno i neaktivno. Djeca kojima je po temperamentu potrebno kretanje znaju imati problema sa mirnim sjedenjem u razredu, dok se „mirna“ djeca dobro prilagođavaju nametnutoj organizaciji vremena. Djeca s visokom razinom aktivnosti češće trče i skaču, dok se djeca s nižom aktivnošću više oslanjaju na mikromotoričke sposobnosti, poput slaganja slagalica, bojanja i crtanja.
4. RITMIČNOST - odnosi se na razinu predvidljivosti djetetovih bioloških funkcija kao što su hranjenje ili spavanje. Djeca koja imaju potrebu za ritmom tražiti će hranjenje u točno određeno vrijeme, dok će ova druga biti puno spontanija i tražiti će sporadično.
5. PRVA REAKCIJA - odnosi se na djetetov odgovor na nove ljude, nove igračke, nove ideje; pristupa li dijete ljudima ili stvarima bez oklijevanja ili je stidljivo i pristupa s oklijevanjem.
6. PRILAGODLJIVOST - odnosi se na to koliko je vremena djetetu potrebno da se prilagodi promjenama u okolini: prilagođava li se lako i jednostavno, bez otpora ili je u otporu i potrebno mu je duže vrijeme. Dijete koje se lako prilagođava brzo će prihvatiti novu rutinu, dok će djeci koja se teže prilagođavaju biti potrebno vrijeme kako bi prihvatili promjene.
7. RASPOLOŽENJE - odnosi se na to je li raspoloženje „pozitivno“ ili „negativno“. Kontinuum ide od pozitivnog i prijateljskog raspoloženja prema negativnom i neugodnom raspoloženju. Postoje djeca koja se češće smiju, „raspoložena“ su i ona djeca koja češće plaču i razdražljiva su. Naravno, niti jedno dijete nije uvijek u pozitivnom ili uvijek u negativnom raspoloženju, ali ova karakteristika temperamenta govori o tome kakvom će raspoloženju dijete biti sklono.
8. USMJERENOST PAŽNJE - odnosi se na to hoće li se dijete nastaviti baviti nečim, pa čak i u situacijama kada je frustrirano zbog trenutnog neuspjeha ili će pak brzo izgubiti interes i prijeći na sljedeću aktivnost. Neka djeca odustaju lako, dok se neka mogu zabavljati s jednom te istom aktivnošću satima.
9. REAKCIJA NA OMETANJE - odnosi se na to koliko dijete ometaju vanjski podražaji, hoće li prekinuti aktivnost ili će nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.
Stručnjaci procenjuju da je 20 do 60 posto temperamenta određeno genetikom, no ne postoje specifični geni koji daju specifične osobine temperamenta. Kod djece koja su odrasla u nepovoljnom okruženju (kao što je zlostavljanje i nasilje) mogu biti uključeni geni koji povećavaju rizik od impulzivnih temperamentnih karakteristika. Međutim, dijete koje odrasta u pozitivnom okruženju (u domu s puno ljubavi) može imati mirniji temperament, dijelom zato što je aktiviran drugačiji skup gena.
Majke mogu utjecati na raspoloženje djeteta na puno načina, i to ne samo kroz odgoj. Prema istraživanju objavljenom u "The Journal of Neuroscience" dio mozga poznat kao kortikolimbički sistem koji kontrolira emocionalnu regulaciju i igra ulogu u poremećajima raspoloženja kao što je depresija, vjerovatnije će se prenositi s majki na kćeri nego s majki na sinove ili s očeva na djecu oba spola. To može značiti da kćeri barem djelomično nasljeđuju raspoloženje od svojih majki.