Poremećaji pažnje u velikoj su mjeri organski uvjetovani, iako su vezani i uz djetetov temperament, uvjete odrastanja i odgoj. Djeca koja se teško usredotočuju i koncentriraju već su u najranijoj dobi prepoznata kao “vrlo teške bebe” zbog problema sa sisanjem, dugotrajnog bezrazložnog plača, razdražljivosti, poteškoća sa spavanjem i slično.

U vrtićima postaje vidljiva nemogućnost sudjelovanja u zajedničkim aktivnostima te postizanje slabijih rezultata od ostale djece. Već se tada kod neke djece mogu primijetiti poteškoće s usmjeravanjem pažnje, koje se najčešće očituju kao nemogućnost mirnog sjedenja i često vrpoljenje. Takva djeca šeću, nestrpljiva su, često ispituju, ali ne čekaju odgovor i sl.

Kod polaska u školu ponašanje djeteta s poremećajem pažnje i koncentracije često se opisuje pridjevima kao što su preživo, nemirno, nepažljivo, brzopleto, neodgojeno. Zahtjevi za pažnjom povećani su. Od djeteta se očekuje da mirno sjedi i filtrira buku i ono što mu odvlači pozornost (zvukove, slike, ideje i želje koje su nevažne u danom trenutku).

Tada poteškoće s usmjeravanjem i održavanjem pažnje posebno dolaze do izražaja, a manifestiraju se kao:

  • poteškoće selektivne pažnje, tj. koncentracije (dijete se teško usredotočuje na ulaz važnih informacija, izostaje samokontrola i planiranje);
  • poteškoće uočavanja detalja (često zamjenjuje slova, znakove zbrajanja i oduzimanja, množenja i dijeljenja i sl.);
  • česte impulzivne reakcije (nedostatak samokontrole i planiranja u svojim reakcijama);
  • nemogućnost dovršenja započete radnje;
  • nemogućnost odgode realizacije svojih želja;
  • česte promjene raspoloženja.

Poremećaji pažnje i koncentracije ne moraju biti stalno prisutni. Dijete može imati dobre i loše dane, može se bolje koncentrirati ujutro, a lošije popodne i sl. Sve navedeno često dovodi do problema sa školskom integracijom, a izvorište je najčešće nerazumijevanje okoline za djetetove specifičnosti.

KOME SE OBRATITI?

Ako sumnjate da vaše dijete ima poremećaj pažnje, najbolje je upitati stručnjaka za pomoć. Programom vježbi i zadataka pažnju je moguće “bildati”. Takve vježbe obuhvatit će niz ciljanih zadataka koji će se prilagoditi dobi djeteta.

Možda će zbog poteškoća u školi biti potrebno uvesti individualizirani pristup u nastavi, kojem nije cilj smanjiti zahtjeve od djeteta, nego mu treba omogućiti usvajanje i izvršavanje zadataka na njemu prihvatljiviji način.

Djetetu će pomoći stvaranje strukturirane sredine, organizacija i rutina u radnim obavezama, dosljedno praćenje i poticanje okoline.

FAKTORI RIZIKA:

• dijete je u stalnom pokretu (nemirno sjedi, vrpolji se, maše nogicama)

• nestrpljivo je, ne zna čekati red

• ubrzano govori, često pita, a ne čeka odgovor, ne sluša

• kratkotrajan interes za aktivnosti, često mijenja sadržaj, ne dovršava započeto

• dijete je lako omesti u onom što radi, često je rastreseno, odsutno

• kratkotrajno pamćenje, otežano pamti pjesmice

• poteškoće s detaljima (ne uočava detalje na slici, mijenja + i -, b i d i/ili pretjerano uočava nebitne stvari)

• dijete privlače nevažne slike i zvukovi, zbog kojih se ne može usmjeriti na bitno

• lošije funkcionira u grupi jer ga vršnjaci dodatno ometaju pa češće griješi

• često se upušta u opasne fizičke aktivnosti bez razmišljanja o posljedicama

• često gubi stvari

Tekst: Nataša Čičin-Šain, prof. defektolog i Stela Horvat, prof. rehabilitator

Foto: Thinkstock