Beba vam je toliko slatka da je želite pojesti? Znanost objasnila zašto vas to čini boljim roditeljem

Bebine veliki oči, maleni nosić, obraščići, mekane rukice i nogice. Toliko su neodoljive da ih poželimo ne ispustiti iz ruku i brinuti o njima bez prestanka, zauvijek. Ne samo to, ponekad su toliko slatke da ih poželimo pojesti. Mame, ne morate se brinuti zbog ove želje jer je potkrijepljena evolucijom, biologijom i brojnim istraživanjima. Ne samo da je normalna, već je i zdrava, navodi Motherly. 

Etologija je znanost koja proučava ljudsko ponašanje i društvene organizacije iz biološke perspektive. Isto tako, to je grana znanosti koja je dokazala da su bebe slatke s razlogom, da nas privuku i potaknu da se brinemo za njih. 

Slatke fizičke karakteristike etolog Konrad Lorenz opisao je kroz "bebinu shemu". Tijekom milijuna godina podsvjesno smo počeli povezivati okruglo lice, velike oči, velika čela i male brade s malom djecom. Dovoljno je pogledati lutke, likove iz crtića, reklame, pa čak i dizajn automobila (Volkswagen Buba). 

U podnesku za časopis Proceedings of the National Academy of Science (PNAS), tim istraživača testirao je utjecaj "bebine sheme" na percepciju slatkoće i motivaciju za skrb kod 122 studenta dodiplomskog studija. Koristeći tehnike preoblikovanja, manipulirali su fotografijama 17 lica dojenčadi kako bi proizveli slike visoke bebine sheme (okruglo lice, visoko čelo, velike oči, mali nos i usta - karakteristike jako slatke bebe) i niske dječje sheme bebe (usko lice, nisko čelo, male oči, veliki nos i usta - karakteristike ne baš slatke beb).

Studenti su gledali obje kategorije, uz originalne portrete svake bebe, a zatim ocijenili slatkoću dojenčadi i koliko su motivirana brinuti se o njima. Portreti s visokom bebinom shemom (bebe ocijenjene kao "najslađe") povezani su s najjačim impulsom za maženjem te pružanjem zaštite i brige o djetetu.

Zanimljivo je da su druge studije pokazale da su žene zainteresiranije za dojenčad i brigu o njima nego muškarci. Na temelju toga, znanstvenici su dodatno pretpostavili da bi žene imale bolji odgovor na bebinu shemu od muškaraca. Stoga su u svojoj sljedećoj studiji istraživači odredili neuronsku osnovu ovog altruističkog majčinskog instinkta.

U drugoj studiji, 16 žena koje nikad nisu rodile su izabrane kako bi gledale nasumične sekvence istog skupa lica dojenčadi iz prve studije dok se mjerila njihova moždana aktivnost. Tijekom sesije, žene su ocjenjivale slatkoću slika.

Koristeći funkcionalnu magnetsku rezonanciju (fMRI) za mapiranje moždane aktivnosti, znanstvenici su mogli vidjeti da je, bez obzira na to jesu li žene bile majke beba, viša bebina shema aktivirala mezokortikolimbički sustav, a to je neuronska mreža povezana s nagradom. Oslobađanje dopamina, hormona dobrog osjećaja, iz mezolimbičkog puta u nucleus accumbens (dio mozga povezan s motivacijom i zadovoljstvom) regulira motivaciju i želju te olakšava učenje motoričkih funkcija povezanih s nagradom.

Znanstvenici su zaključili da doživljavanje visoke bebine sheme kao "slatke" predstavlja pozitivan poticaj, putem porasta dopamina, koji daje motivacijski poticaj za brižno ponašanje. Ovaj angažman mezokortikolimbičkog sustava dokazuje biološku osnovu za brigu pružajući neurobiološko objašnjenje zašto osjećamo potrebu brinuti se za sve što nalikuje bebi.

S evolucijskog stajališta, sposobnost reagiranja na bebinu shemu kod beba koje nisu naša je adaptacijska. Naime, istraživači ističu da su ljudi vjerojatno razvili ovu sposobnost reagiranja kao kooperativni odagajatelji u sustavima gdje se širila uloga skrbnika i na članove grupe koje nisu majke. 

Dodatno vezivanje i zaštita od strane ljudi koji nisu rođaci kod ljudi sastavni je dio za promicanja vrste. Iako nas slatkoća može motivirati da brinemo o svemu što izgleda kao beba, ona nas također može pretjerano stimulirati i stvoriti želju da ugrizemo bebu. 

Kako to objašnjava zašto želimo pojesti bebe?

Godine 2015. studenti diplomskog studija psihologije u Clark Relationship Labu na Sveučilištu Yale proveli su dvije studije. Istraživačice Oriana Aragon i Rebecca Dyer utvrdile su da previše slatkih podražaja (u ovom slučaju bebina shema) izaziva agresivnu reakciju. 

Slatka agresija ili dimorfni izraz javlja se kad obilje pozitivnih emocija izaziva radnje koje se obično povezuju s negativnim emocijama. 

U prvoj studiji, sudionicima su pokazane fotografije beba koje su bile toliko slatke da su bile preplavljeni pozitivnim osjećajima i to ih je potaknulo da izraze agresiju govoreći da žele uštipnuti bebe za obraze ili ih pojesti. Očekivano, sudionici su imali više pozitivnih osjećaja kada su gledali fotografije slađih beba nego kada su gledali fotografije manje slatkih beba.

"Kada vidite nešto što je nepodnošljivo slatko, imate jako pozitivnu reakciju", rekla je voditeljica istraživanja Oriana Aragon.

"Ti osjećaji postaju neodoljivi, a iz nekog razloga za slatkoću je 'dimorfni izraz' škrgutanje zubima, stiskanje šaka i (izjavljivanje) agresivnih izjava poput 'Želim te pojesti'", dodala je. 

Uglavnom, kada osjetimo sreću koja je toliko intenzivna, ona se manifestira kao nasilan impuls.

Emocije i stres

To je sredstvo za oslobađanje od stresa. Previše pozitivnih emocija može biti jednako stresno kao i previše negativnih emocija, a jednako je loše za naše tijeko. 

"Osjećati jake pozitivne ili jake negativne emocije i dalje oslobođa hormone stresa, a to je i dalje teško za tijelo. Da bismo regulirali te emocije i vratili balans i emocionalnu ravnotežu, moramo se oslobiti stresa na suprotan način, tj. 'agresivno'", navodi Aragon. 

"Reguliramo emocije na brojne načina. Ponekad promislimo o situaciju. Drugi put se trudimo potisnuti emocije. Ponekad se maknemo iz situacije koja izaziva emocije. I s ovim novim otkrićem, otkrivamo da ponekad reagiramo izrazom suprotnim od onoga što osjećamo, a čini se da nam i to pomaže da se vratimo u ravnotežu", istaknula je. 

Tako su u drugoj studiji Aragon i Dyer odlučili utvrditi funkcionira li slatka agresija u reakcijama na infantilne podražaje zapravo u reguliranju emocija i u tom procesu smanjuje razinu stresa.

U ovom drugom istraživanju, oni koji su imali najviše "agresivnih" odgovora na fotografije, tj. koji su pretjerano stimulirani, također su imali nižu razinu pozitivnih emocija pet minuta nakon gledanja slika, što je navelo istraživače da vjeruju da im je "slatka agresija" pomogla regulirati i uravnotežiti svoje ukupne emocije.

Aragon je objasnila da ljudi koji izražavaju agresiju bolje se oporavljaju od tih jakih emocija. 

Drugim riječima, to je način kojim se mozak vraća u normalan način upravljanja emocijama. Ako smo izvan kontrole, ne možemo brinui o svojoj bebi. U smislu evolucije, mama pod stresom, bilo da je uzrujana ili presretna, možda nije najpažljivija mama pa je priroda izgradila način kojim nas stabilizirana. 

Rad istraživača je potkrijepljen drugima studijama koje su također zaključile da balansiranjem jedne emocije s izražavanjem druge, izražavanje te emocije funkcionira kao reguliranje druge emocije. 

Prirodan način balansiranja emocija ima brojne emocije 

Ono što znanstvenici uče iz ovog fenomena istražuje se kao sredstvo za moguće ublažavanje mentalnih bolesti. Aragon objašnjava da bipolarne osobe imaju manične dane kad su stvarno nabrijani, a to ima štetne učinke na tijelo. Zatim je istaknula da bi ovakva istraživanja mogla dovesti do boljih terapija za ljude koji imaju problema s upravljanjem svojim emocijama. 

Prepoznavanje benefita emocionalno oslobađanja i ravnoteže postignute ovim fenomenom, Aragon i Dyer vjeruju da daljnja istraživanja mogu pomoći ljudima da bolje razumiju odnose i emocionalna stanja.

Tako da je sasvim normalno i zdravo da želimo "pojesti" svoju bebu. 

Slatkoća nas motivira da brinemo za svoje bebe, ali možemo biti preplavljeni time, što nas može navesti da ih poželimo pojesti ili ugristi. Taj agresivni odgovor smanjuje stres koji dobivamo od te nevjerojatne radosti, a sve zajedno radi na uravnoteženju naših silnih emocija kako bismo se mogli nastaviti brinuti za njih i čuvati ih.