Urinarne infekcije češće su kod djevojčica, ali kod beba dječaka su bez simptoma

Urinarne infekcije ili upale mokraćnog sustava ubrajaju se među najčešće bakterijske infekcije dječje dobi. Označavaju invaziju mikroba u tkivo bilo kojeg dijela mokraćnog sustava s posljedičnim upalnim odgovorom. Najčešći je način ulaska bakterija kroz otvor mokraćne cijevi prema mjehuru. Ulazak bakterija u mokraćni mjehur još ne znači bolest. Ako je mokrenje normalno i ako je prisutno baktericidno zaštitno djelovanje sluznice mjehura i mokraće, bakterije će se izlučiti mokraćom.

No ako postoji sklonost domaćina ili jaka virulencija uzročnika, razvit će se infekcija stijenke mjehura, što nazivamo cistitis, odakle se upala može proširiti prema bubregu, što zovemo pijelonefritis.

Predisponirajući čimbenici za nastanak infekcije bubrega jesu mala dob djeteta, vezikoureteralni refluks, druge anomalije mokraćnog sustava, urodinamski poremećaji donjega mokraćnog sustava, kamenci te neki drugi genetski, metabolički i neurogeni poremećaji.

Najčešći uzročnik Escherichia coli

Urinarne infekcije općenito češće pogađaju djevojčice jer je njihova mokraćna cijev kratka, ravna i široka te bakterije lakše prodiru u mokraćni mjehur. No u novorođenačkom i dojenačkom razdoblju češće obolijevaju dječaci jer su kod njih češće prisutne prirođene anomalije mokraćnog sustava. Najčešći su uzročnici bakterije Escherichia coli (80% uroinfekcija), Klebsiella pneumoniae, Proteus mirabilis, rjeđe Enterococcus, Pseudomonas aeruginosa, Staphylococcus aureus, Staphylococcus saprophyticus, Streptococcus agalactiae i drugi. Virusi također mogu uzrokovati uroinfekcije, posebno mokraćnog mjehura.

Shutterstock

Simptomi urinarnih infekcija

Klinička manifestacija uroinfekcija može jako varirati – dijete može biti potpuno bez simptoma ili može imati teške simptome poput sepse. U novorođenčeta su simptomi nespecifični i često ne upućuju izravno na mokraćni sustav. Najčešće su to slabije napredovanje na tjelesnoj težini, teškoće u hranjenju, žutica, povraćanje, proljev, grčevi u trbuhu, a temperatura može biti povišena, normalna ili čak snižena.

Do dvije godine starosti simptomi uroinfekcije su opći i nespecifični: klonulost, nevoljkost, odbijanje jela i pića, povraćanje i povišena tjelesna temperatura. Korisni su pokazatelji neugodan miris mokraće i noćno mokrenje u djece koja su već regulirala mokrenje.

S porastom životne dobi sve su jače izraženi klasični simptomi infekcije mokraćnog sustava: učestalo mokrenje malih količina mokraće, pečenje i bol pri mokrenju te bol u trbuhu. U slučaju zahvaćenosti bubrega upalom javlja se visoka temperatura s groznicom, bolovima u trbuhu ili leđima.

Shutterstock Učestalo mokrenje također je jedan od simptoma nastupa menopauze

Liječenje urinarnih infekcija

Urinarne infekcije liječe se antibioticima. Izbor antibiotika u djece ovisan je o kliničkoj slici i težini infekcije, dobi djeteta, poznavanju najčešćih uzročnika u određenoj dobi i lokalnoj otpornosti bakterija. Većinom pri blažoj infekciji liječenje započinje antibioticima na usta, dok se kod teže bolesne djece primjenjuju lijekovi venskim putem (od deset do 14 dana). Osim antibiotika važno je uzimanje veće količine tekućine, mirovanje, regularno mokrenje i skidanje povišene temperature.

Prevencija urinarnih infekcija kod djece

U djece s ponavljanim uroinfekcijama i u djece s prirođenim anomalijama, ponajprije visokim stupnjem vezikoureteralnog refluksa, provodi se dugotrajno davanje malih doza antibiotika uz redovite mjesečne kontrole urina i urinokulture.

Kako bi se preveniralo ponavljanje uroinfekcija, kod djece koja kontroliraju mokrenje bitno je paziti na uzimanje dovoljne količine tekućine, redovito mokrenje i svakodnevnu stolicu. Općenito se preporučuje izbjegavanje kupanja u bazenima, preferira se tuširanje umjesto kupanja te redovito presvlačenje pelena. U današnje vrijeme sve se više govori i o primjeni probiotika i preparata brusnice u prevenciji uroinfekcija.

Važnost ranog dijagnosticiranja

Ponavljajuće urinarne infekcije mogu dovesti do trajnih oštećenja bubrega koja mogu biti uzrokom propadanja bubrežne funkcije, razvoja povišenoga krvnog tlaka i komplikacija u trudnoći. Stoga je izrazito važno kod svakog djeteta s povišenom temperaturom pregledati urin, rano dijagnosticirati upalu i rano započeti liječenje kako bi se mogla spriječiti trajna oštećenja bubrega.

Već nakon prve dokazane uroinfekcije potrebno je učiniti ultrazvučni pregled mokraćnog sustava. Ultrazvuk je neinvazivna metoda koja ne koristi ionizirajuće zračenje i stoga je prva metoda izbora kod djeteta s upalom mokraćnog sustava. Ultrazvukom se procjenjuje smještaj, oblik i veličina bubrega, postojanje i stupanj proširenja kanalnog sustava, izgled i debljina bubrežnog tkiva te debljina stijenke mokraćnog mjehura. U slučaju urednog ultrazvučnog nalaza, kod infekcije koja nije teškog tijeka i ako u obitelji nema opterećenja na vezikoureteralni refluks, nakon prve uroinfekcije ne radi se dodatna dijagnostička obrada već se samo redovito prate urin i urinokultura. No kod uroinfekcija težeg tijeka, s promjenama na ultrazvuku u vidu proširenja kanalnog sustava bubrega i uretera, kao i kod ponavljanja uroinfekcija, potrebno je učiniti cistografiju, pretragu kojom ispitujemo postojanje vezikoureteralnog refluksa.

Shutterstock

Pravilno uzimanje mokraće

Najvažniji preduvjet za postavljanje dijagnoze jest pravilno prikupljanje uzorka mokraće. Veliki je problem uzimanje uzorka mokraće u male djece koja ne kontroliraju mokrenje. Kod njih se koriste sterilne vrećice sakupljači, koje se lijepe na kožu spolovila nakon prethodnog pranja. Važno je dobro oprati spolovilo, najbolje mlazom vode i blagim sapunom, te vrećicu držati zalijepljenu najviše jedan sat. Ako se dijete ne pomokri, vrećica se skida, postupak pranja ponavlja i lijepi se nova vrećica. Uzorak mokraće potrebno je dostaviti u laboratorij unutar jednog sata.

Brojne studije pokazuju visok stupanj zagađenosti (do 60%) uzorka mokraće uzete vrećicom sakupljačem zbog nepridržavanja navedenih uputa. Stoga se velik broj djece podvrgava nepotrebnom liječenju i daljnjim dijagnostičkim postupcima.

U starije djece koja kontroliraju mokrenje uzima se uzorak urina dobiven srednjim mlazom. Glavni dijagnostički kriterij za uroinfekciju jest porast bakterija u uzorku mokraće, odnosno više od 105 klica u 1 ml mokraće. U gotovo svim slučajevima u urinu su prisutne i upalne stanice, leukociti, više od 10 leukocita u mm3 urina, odnosno više od 5 u sedimentu. Važno je znati da nalaz leukocita nije strogo specifičan za uroinfekciju. Može se naći i kod povišene temperature zbog upale izvan mokraćnog sustava, kod upala spolovila i kao odraz zagađenja urina.