Dijete ne želi jesti pa kako ga nagovoriti

Nerijetko se koji roditelj nije susreo s dječjom izbirljivošću hrane, odbijanjem jela ili pak bacanjem pribora ili komada hrane sa stola kod beba u dohrani. Sve su to situacije i ponašanja koja roditelje zabrinu i uznemire jer je jelo važna sfera za zdrav dječji razvoj pa se potaknuti brigom da dijete pojede dovoljno i raznoliko u obrocima često služimo prijetnjama, ucjenama, vikom, poput'Ako ne pojedeš sve, nema crtića'. Čokoladu možeš pojesti samo ako pojedeš i povrće. Zločesta si, ništa ne jedeš!

No takav ton komunikacije i uznemirena roditeljska ponašanja za vrijeme obroka često postižu upravo suprotan efekt te dijete odbijaju i od jela i od obiteljskog stola. Naime, dijete u snažnim reakcijama i glasnim riječima pri, npr. bebinom bacanju hrane na pod ili pak toddlerovom protestu grašku za ručak, vrlo brzo prepoznaje da je jelo jako važna sfera svakodnevice i da nas svojim ponašanjem I izjavama može 'izbaciti' iz takta, pridobiti našu potpuniju pažnju ili ući u snažniju interakciju, makar ona bila negativna. Što roditelj glasnije i izraženije iskazuje svoje neodobravanje djetetova ponašanja, dijete, u želji da ostane povezano s roditeljem, ali i da bude vođa svog jela, može sve snažnije ustrajati na odbijanju hrane ili ponavljanju nekog ponašanja te tako tražiti potvrdu da je ono, dijete, u redu. Važno je napomenuti da se to ne događa iz dječjeg inata ili 'zloće', kako se prije znalo spominjati, već je to prirodan dječji proces učenja: dijete u svojoj znatiželji želi upoznati naše reakcije i preispitati našu ustrajnost, ako treba i svaki obrok iznova, dok se ne uvjeri u našu toplu, ali čvrstu granicu.

Stoga, prije nego idući put povisite glas i možda zaprijetite da nema igre ako dijete ne pojede grašak s tanjura, pokušajte odreagirati sasvim mirno, bez vike i drame, kao da vas je baš briga i za jelo i za to koliko je dijete pojelo. Takvom reakcijom tu situaciju činimo prividno nevažnom pa ni dijete ne osjeća da se mora izboriti za to da ne jede npr. grašak. Što manje galamimo oko djetetova nejela ili bacanja hrane, možda će i dijete imati manju potrebu dozivati našu reakciju svojim ponašanjem ili inzistiranjem. Čim dijete osjeti da je sasvim u redu da ne pojede dio jela (a da pritom zna da mu nećemo odmah poslije jela dati par keksića da se jadno gladno dijete ipak nečega najede), puno je veća šansa da dijete ipak nešto pojede s tanjura ili da nam se jednostavno obroci dan za danom ne pretvaraju u borbu (jer za borbu su uvijek potrebne dvije strane).

Kako bi to izgledalo u praksi?

Beba neprestano baca žlicu na pod. Čvrsto, ali mirno i bez vikanja i drame možete jednom reći da se žlica ne baca već da se njome jede. Ako beba ustraje i pritom vas pogledava u iščekivanju vaše snažnije reakcije, bez komentara ne obraćajte pažnju na bacanje te nastavite s obrokom i pričajte, npr. o tome što ste radili tog dana. Važno je naravno ustrajati takvim reakcijama, a ne odustati čim beba na idućem obroku ponovi bacanje.

Toddler ne želi jesti neko povrće ili uopće ručak. Toplim tonom, bez dizanja emocija možete reći nešto poput 'U redu, ne moraš jesti ručak. Hrana je još malo tu ako se predomisliš, ali pokušaj osjetiti osjeti hoće li ti trbuščić izdržati do užine'. 'Dobro, ti ne želiš jesti grašak, no ja ga ipak kuham jer ga tata i ja volimo jesti. Na tanjuru su još meso i krumpir pa možeš pojesti nešto od toga.'

Tople, ali čvrste roditeljske granice i reakcije ključne su za poticanje suradnje s djecom u svakoj sferi, a osobito u jelu za koje je jako važno da se odvija sa što manje stresa, vike i konflikta. Ako su vam obroci s djecom često borba, pokušajte primijeniti ovakav smireniji, 'baš me briga stav' ili pronađite još rješenja u programu 7 koraka do veselih obroka.