Uz dvije priče za djecu, vodimo vas u svijet veselih i snalažljivih bića iz Mumindola

Stoga, ako već niste, upoznajte Mumine, vesela i snalažljiva mala bića koja žive u idiličnom Mumindolu. Svi su dobordošli u njihov svijet jer je za njih svako biće dragocjeno, a ljubav i prijateljstvo su najveće životne vrijednosti...

Priča NEVIDLJIVO DIJETE

Jedne mračne i kišne večeri obitelj je sjedila oko stola na verandi i čistila gljive. Cijeli je stol bio prekriven novin-skim papirom, a na sredini je stajala petrolejka. Ali kutovi verande bili su u sjeni.

"Mala My je ponovno brala samo lude gljive", rekao je Mumintata. "Prošle godine isto, samo muhare i zelene pupavke."

"Nadajmo se da će sljedeće godine brati lisičarke“, rekla je Muminmama. "Ili barem vrganje."

"Uvijek je dobro živjeti u nadi",  napomenula  je Mala My i prasnula u tihi smijeh.

Nastavili su čistiti gljive u ugodnoj tišini.

Odjednom se začulo lagano kucanje po prozoru i Tutiki se, nepričekavši odgovor, popela na verandu i otresla kišu s kabanice. Zatim je, držeći vrata otvorenima, zazvala van u mrak: "Dođi, dođi." "Tko je to s tobom?" pitao je Mumintrol.

"To je Nini", odgovorila je Tutiki. "Dijete se zove Nini." Još je uvijek držala vrata i čekala. Nitko nije dolazio.

"No, dobro", rekla je Tutiki i slegnula ramenima.

"Možeš ostati i vani ako se sramiš."

"Ali neće li biti sva mokra?", pitala je Mumintrolova mama.

"Mislim da to nije važno kad si nevidljiv", odgovorila je Tutiki, prišla im i sjela.

Obitelj je prestala čistiti gljive i čekala je objašnjenje.

"Pa vi znate da osoba katkad može postati nevidljiva ako je se dovoljno često plaši", rekla je Tutiki i pojela jednu gljivu koja je izgledala kao slatka grudica snijega.

"E pa, ovu Nini na pogrešan je način preplašila jedna teta koja je nije voljela, a morala se brinuti o njoj. Upoznala sam tu tetu, stvarno je užasna. Nije ljuta, znate, to bi se još moglo razumjeti. Ne, samo je ledena i ironična."

"Što znači ironična?", pitao je Mumintrol.

"Na primjer, zamisli da se posklizneš i padneš usred hrpe očišćenih gljiva", rekla je Tutiki. "Prirodno bi bilo da ti se mama naljuti. Ali ne, ona se ne naljuti. Umjesto toga kaže ti, tako hladno da ti se srce slomi: "Razumijem da ti misliš da se tako pleše, ali bila bih ti zahvalna kad to ne bi radio u hrani. Tako nešto."

"Uf, kako neugodno", rekao je Mumintrol.

"Da, baš je", složila se Tutiki. "I točno je takva ta teta. Bila  je ironična od jutra do mraka i na kraju je dijete počelo blijedjeti i postalo je sasvim nevidljivo. U petak je uopće nisi mogao vidjeti. Teta mi ju je dala i rekla mi je da se ona stvarno ne može brinuti o rođacima koje ne može vidjeti."

"A što si učinila s tom tetom?", pitala je Mala My razrogačenih očiju. "Jesi li je dobro namlatila?"

"Ne isplati se to s tim ironičnima", rekla je Tutiki.

"Povela sam Nini k sebi. A sada sam je dovela ovamo da je vi ponovno učinite vidljivom."

Nastupila je kratka tišina. Samo je kiša šuškala po krovu verande. Svi su zurili u Tutiki i razmišljali.

"Govori li?", pitao je Mumintata.

"Ne. Ali teta joj je zavezala zvončić oko vrata, tako da zna gdje je."

Tutiki je ustala i ponovno otvorila vrata.

Cijelu priču pročitajte ovdje!

PRIČA O POSLJEDNJEM ZMAJU NA SVIJETU

Jednog četvrtka sredinom ljeta Mumintrol je u onoj veli-koj jami punoj smeđe vode, desno od drveta na kojem tata objesi mrežu za spavanje, uhvatio malenog zmaja. Naravno, nije mu bila namjera uhvatiti zmaja. Samo je htio uhvatiti nekoliko onih životinjica koje jure uokolo po muljevitom dnu kako bi saznao kako miču noge dok plivaju i plivaju li stvarno unatrag. Ali kad je naglo podigao staklenku iz vode, u njoj je bilo nešto sasvim drugo.

"Tako mi repa", prošaptao je Mumintrol zadivljeno. Držao je staklenku objema šapama i samo zurio.

Zmaj nije bio veći od kutije šibica i plivao je u vodi skladnim pokretima prozirnih krila koja su bila lijepo oblikovana, baš poput peraja zlatne ribice.

Ali nijedna zlatna ribica nije ovako raskošno pozlaćena kao ovaj minijaturni zmaj. Zlatno je svjetlucao, zlatno se presijavao na suncu, glavica mu je bila intenzivno zelena, a oči žute poput limuna. Šest zlatnih nožica imale su zelene šapice na kraju, a guza mu je prema vrhu repa prelazila u zeleno. Bio je prekrasan.

Mumintrol je stavio poklopac (s rupicama za disanje) na staklenku i oprezno je spustio na mahovinu. A onda je legao na trbuh i promatrao zmaja iz blizine. Zmaj je doplivao do stakla i otvorio malena usta koja su bila puna malenih bijelih zuba.

"Ljutit je", pomislio je Mumintrol. "Ljutit je iako je tako jako malen. Što da učinim da me voli? I što jede? Što uopće jedu zmajevi?"

Zabrinut i uzbuđen ponovno je podigao staklenku i krenuo kući, pažljivo, tako da se zmaj ne ozlijedi udarajući o stijenke. Jer tako je strašno malen i osjetljiv.

"Brinut ću se za tebe i voljeti te", šaptao je Mumintrol.

"Možeš noću spavati na mom poplunu. A kad narasteš i zavoliš me, možeš plivati sa mnom u moru…"

Mumintata je radio na svojim nasadima duhana. Naravno da mu može pokazati zmaja. Ali, možda ipak ne. Ne još. Nekoliko će ga dana zadržati samo za sebe dok se ne navikne.  Ili, neka to bude tajna dok čeka ono najbolje od svega: da pokaže zmaja Snusu. Mumintrol je čvrsto privio staklenku na prsa i krenuo prema stražnjim stubama što je nonšalantnije mogao. Svi drugi bili su negdje ispred verande. Upravo kad se uvukao u kuću, Mala My provirila je iza bačve s vodom i radoznalo zakričala:

"Što to imaš?"

"Ništa", odgovorio je Mumintrol.

"To je staklenka", rekla je My ispružena vrata. "Što je u njoj? Zašto je skrivaš?"

Mumintrol je otrčao uza stube i brzo ušao u svoju sobu. Stavio je staklenku na stol, voda se jako uzbibala, a zmaj je krilima pokrio glavu i stisnuo se u lopticu. Sada se već polako ispravljao i pokazao je zube.

"Ovo se više nikada neće ponoviti", obećao mu je Mumintrol. "Molim te, oprosti mi." Skinuo je poklopac tako da zmaj može malo vidjeti gdje je, a onda je otišao zaključati vrata. S Malom My nikad ne znaš.

Kad se vratio, zmaj je izašao iz vode i sjedio je na rubu staklenke. Mumintrol je oprezno ispružio šapu da ga pogladi.

Ali zmaj je otvorio gubicu i ispustio oblačić dima. Crveni jezik izletio je van poput plamička, a onda se brzo povukao unutra.

"Au", rekao je Mumintrol jer se opekao. Ne jako, ali ipak.

Sad se još više divio zmaju.

"Ljutit si, jel‘?", pitao je opreznim tonom. "Jer ti si strašan i užasan i opasan, jelda? O, ti mali, slatki, medeni zmajko!"

Nastavak ove priče pročitajte ovdje!

Tekst: J. S., Press
Fotografije: Press, Shutterstock