sto-kad-su-djeca-bullyji-a-roditelji-zrtve

dijete zlostavlja roditelja — Shutterstock

Roditelji često nalaze opravdanje za nemoguće ponašanje svoje djece - ili da je riječ o predškolskim tantrumima, ili tinejdžerskom buntu, no djeca koju ne mogu obuzdati i koja ih verbalno zlostavljaju, zapravo su bullyji, htjeli oni to priznati ili ne. Možda bi ipak trebali.

Psihijatar Sean Grover ohrabruje roditelje i pedagoge da takvu djecu nazivaju baš konkretnim nazivom – bullyiji, ističući kako se jedino tako frustrirani roditelj može suočiti s istinom i promijeniti svoj odnos s djetetom iz negativnog u pozitivan.

Grover govori iz vlastitog iskustva o zlostavljanju koje je doživio od svoga djeteta: 'Kada sam se prestao truditi da ‘popravim’ svoje dijete i počeo istraživati svoju ulogu u poticanju njegova zlostavljačkog ponašanja, pronašao sam odgovore. Djetetovo ponašanje je bilo izravna posljedica mojih nesigurnosti kao roditelja.'

Kako prepoznati dijete bullyja u vlastitu domu?

Konflikti između djece i roditelja nisu nikakva novost. Djeca testiraju granice, a roditelji su uvijek u poziciji donošenja odluka, često djeci nepopularnih, i izgovaranja one riječi “ne”, koju djeca ne vole čuti.

Kada dijete testira roditeljski autoritet, i kada roditelj postavi granice, dijete se uči samokontroli. Za djetetov zdrav emmocionalni razvoj postavljanje granica je od presudne važnosti. Ako te granice nisu jasno postavljene, uskoro ćete se pronaći na najboljem putu da postanete žrtva bullyinga, i to u vlastitu domu, od vlastita djeteta.

Shutterstock

Testiranje granica možemo opisati kao gnjavljenje i zanovijetanje. Bullying je, s druge strane, agresivan, zlonamjeran i zločest te uključuje verbalne uvrede, fizičku agresiju i provokativno ponašanje.

Bullyji u školskom dvorištu ništa se ne razlikuju od bullyja u obiteljskom domu. I jedni i drugi ne prezaju pred sredstvima da dobiju što žele. Imaju manjak empatije i zarobljeni su u narcisoidnost. Prijetit će vam, ucjenjivati vas dok ne dobiju što žele. Dokle god probijaju granice ponašanja, odnos roditelj-dijete je osuđen na propast.

Većina roditelja se pita kad njihovo dijete uđe u fazu buntovništva i postane ‘teško’: Što se dogodilo s mojim preslatkim, osjećajnim i poslušnim djetetom? Kako spriječiti da testiranje granica i traženje neovisnosti prijeđe u bullying?

'Poštovanje je najvažnija stvar', kaže psihijatar Sean Grover, 'Nikad nemojte dopustiti djetetu da s vama razgovara s visoka. U svojoj obitelji uspostavite komunikaciju međusobnog poštovanja i uvažavanja. Naučite dijete da izrazi svoje nezadovoljstvo na konstruktivan način!'

Djeca trebaju roditeljsko vodstvo

Kod djece se uvijek očekuje blagi otpor, oni na taj način uče biti asertivni i otkrivaju vlastiti identitet. Ne želite kao roditelj da vaše dijete bude previše kooperativno jer bi moglo ono postati meta bullyjima.

Bullying je pokazatelj neuravnoteženog unutrašnjeg života. Kada se dijete postavi na vas, zapitajte se: Što se zapravo događa? Je li umorno, gladno, uplašeno? Možda ima problema u školi, s vršnjacima ili s učenjem? Pokušajte locirati problem i s djetetom ga definirati, izgovorite ga naglas.

Shutterstock Bullying i zlostavljanje kod djece-žrtava uzrokuju osjećaj srama koji, pak, narušava pozitivnu sliku o sebi

U kritičnim trenucima, kada dijete kreće s napadom, ne reagirajte. Uključite pauzu! Zadržite kontrolu nad situacijom, ne uzvraćajte agresivno inače ćete pokazati kako odobravate takvu vrstu komunikacije u obitelji.

Kad govorimo o odgoju djece, zapamtite ovo – djeca upijaju 10% onoga što govorite i 90% onoga što činite!

Ovisi o tome s kakvim ste vi roditeljima odrastali, takav model ponašanja pružate i svojoj djeci, obrasce ponašanja i komunikacije prenosite u svoju obitelj. Postavite si pitanje: Jesu li moji roditelji bili bullyji? Jesu li me roditelji zapostavljali i zanemarivali? Jesu li mi roditelji bili narcisoidni?

Koji tipovi roditelja su najčešće žrtve dječjeg bullyinga?

Roditelj s izraženim osjećajem krivnje. Što god da krene po krivu, takav roditelj osjeća krivnju. Kako bi si olakšali osjećaj krivnje, djeci daju preveliku slobodu i ne postavljaju im granice.
Tjeskoban roditelj. Uvijek je zabrinut, a tu zabrinutost izražava kroz stalnu anksioznost. Djeca tu tjeskobu doživljavaju kroz roditeljske rečenice kao što su: "Ne vjerujem ti" “Nisi pouzdana osoba", a kao posljedica je ljutnja i otpor koje dijete osjeća prema roditelju.
Roditelj koji će sve ‘popraviti’. Ovaj tip roditelja ne može podnijeti da vidi svoje dijete frustrirano i stalno će rješavati problem umjesto njega. Da se razumijemo, takvi su roditelji dobronamjerni, ali rezultati takvog odgoja mogu biti zastrašujući. Dijete postaje ovisno o roditelju i u kasnijoj životnoj dobi te očekuje da će mama i tata cijeli život baš sve rješavati umjesto njega. Djeca imaju urođenu potrebu za razvojem neovisnosti i treba ih ohrabrivati u tome.

Roditelji koji rade na sebi rijetko postaju žrtva bullyinga svoje djece, a roditeljstvo zahtijeva stalni mentalni i fizički trening.