Iskustvo prvog poroda

Da ne bi bile samo 'strašne' priče s poroda i da ne bismo samo pričali o nekim lošim iskustvima, želim ispričati svoje iskustvo koje će vjerojatno ohrabriti one trudnice koje će se naći prvi put u situaciji da svoju bebu donose na svijet.

Kada sam rađala svoga sina, prije 16 godina, iako sam devet mjeseci jedva čekala trenutak kada ću postati mama, priznajem, pomalo sam se bojala kako će izgledati porod. Čula sam svakakve priče i bila sam spremna na sve vrste boli i 'otkrivanja' svoje intimnosti... No kada dođe taj trenutak, vjerujte, teško vam se sjetiti što ide po redu, a kamoli kako da dišete.

I čim su me poslali u predrađaonicu, odmah sam osjetila strah, znate onaj strah od nepoznatog, od neočekivanog. Zapravo, ako nikad niste rađali, sve vam je potpuno novo, od prostora u kojem ste, trudnica koje s vama čekaju istu sudbinu, niste sigurni kako bi se sestre trebale prema vama odnositi, a niti liječnici. Naime, dosad ste isključivo išli samo na preglede.

Suprug nije bio sa mnom na porodu, nisam imala baš nikakvu pratnju i bio mi je to prvi porod. Nakon što mi je liječnik probio vodenjak i dao drip, kao da sam se potpuno izgubila jer intenzitet trudova koje sam osjećala bio je neočekivno jak.

No na odjelu je u smjeni bila jedna medicinska sestra, primalja, koja je primijetila koliko me je strah i koliko sam zapravo u svemu tome prilično izgubljena.

Kada su krenuli trudovi, a trajali su čitavih 6 sati, ta je divna žena bila uz mene cijelo vrijeme, vlažila mi je usta vodom, držala me za ruku, govorila mi kako da dišem. A ja sam je gledala kao u anđela... Ako bi se i odmaknula na desetak minuta od mene, osjetila bih paniku, i kao da tonem u neki bezdan straha. I ona bi se brzo vratila. Ispratila me je skroz do rađaonice i tamo me je preuzela druga primalja i liječnici. Moje je prvo dijete, moj sin, rođen nakon 6 sati trudova pod dripom, koji su bili jaaako bolni, ali podnošljivi zahvaljujući jednoj divnoj sestri koja je bila uz mene i hrabrila me cijelo vrijeme.

Nakon što sam rodila i čekala na ležaju u hodniku da me smjeste na Odjel za babinje, samo sam tražila pogledom svoga anđela, ne bih li je slučajno ugledala i zahvalila joj na najvećoj podršci koju sam dobila u životu. I prošla je pokraj mene, zaustavila se da me pita kako sam, ja sam joj zahvalila. Ona se samo nasmiješila i pomilovala me po obrazu.

Uglavnom, želim da znate, većina primalja odabere svoj poziv iz čiste ljubavi i iz želje da pomogne ženama da na ovaj svijet donesu novi život... I hvala im na tome.

Nedavno sam naišla na priču spisateljice Jill Krause, majke četvero djece, koja je na svome Facebooku prije četiri godine objavila fotografiju nakon jednoga svoga poroda, i njezina me priča inspirirala da i ja podijelim svoje pozitivno iskustvo. Naime, Jill je iskoristila priliku da se zahvali medicinskim sestrama koje su joj pomagale u tim teškim trenucima. 'Nikada neću zaboraviti lica sestara koje su me pratile do toaleta nakon svakog poroda. Trenuci u kojima sam bila ranjiva, preumorna, uplašena, rastrzana, i kada je moje dostojanstvo odavno već nestalo, one su se prema meni odnosile s pažnjom i poštovanjem. Za mene su to bili trenuci ohrabrenja i potvrde da imam nekoga tko će mi pomoći, pa čak i za to kratko vreme u toaletu dok mi sestra objašnjava kako da stavim hladne obloge na donji veš. Ova fotografija me vratila u to vrijeme. Svaka čast svim medicinskim sestrama', napisala je Jill u svojoj iskrenoj objavi.

Njezina je fotografija objavljena na stranici Baby Rabies i za kratko ju je vrijeme lajkalo gotovo 140 tisuća ljudi, posebno majki koje su osetile potrebu da i same ispričaju svoja iskustva.

'Nikad neću zaboraviti kako sam nakon poroda maknula lice s grudi sestre koja mi je pomagala i ugledala njezinu majicu natopljenu mojim suzama i znojem. Rekla sam joj da mi je žao, a ona mi je odgovorila: 'Draga, ovo je život na mojoj majici, ne bih nigdje drugde radije bila. Hajde da izvadimo to dijete', ispričala je svoje iskustvo jedna mama, a druga je dodala:
'Zauvijek ću pamtiti sestru koja mi je pomogla u kupaonici prvi put nakon poroda. Krvarila sam i osjećala sam se užasno poniženo, ali ona nije ni trepnula. Stalno sam se ispričavala, a ona me je uvjeravala da to nije problem. Nikad neću zaboraviti kako mi je čistila noge i kako sam mislila da je bog upravo na ovo mislio kad je rekao da volimo svoje bližnje'', iskreno je napisala druga.

Porod je posebno svečan događaj, i važno je o njemu govoriti, za njega se pripremiti, imati podršku... Kakve god bile vaše životne okolnosti i kako god vi bile uplašene, vjerujte, pronaći će se jedan anđeo koji će vam dati podršku u tim izazovnim i prekrasnim trenucima vašeg života. Trenucima kada donosite na svijet novi život.