Sad je već sve iza mene, ali nikako da se pomirim s onim što se dogodilo.
Mama sam treći put, rodila sam još jednu princezu u 37-oj godini. Prvo dvoje djece rodila sam prirodnim putem (iako je druga djevojčica bila postavljena na zadak). Svi su mi pričali da ću treće najlakše roditi, e tog ‘najlakšeg’ sam se malo pribojavala, ali - jaka sam ja, nema kod mene ne mogu, sve će biti kako ja zamislim. Sad vidim da nije tako.
Otišla sam u bolnicu kada mi je puknuo vodenjak, i to, po nagovoru supruga, nakon tridesetak minuta (inače bih čekala još, ali dobro). Bila sam vesela, spremna, idemo.... Prijem liječnice i sestara u kragujevačkom rodilištu je bio super, sve vrijeme sam se dogovarala s liječnicom o indukciji, pratila mi je trudove na CTG-u i kako ih ja osjećam, i prema tome ragirala indukcijom. Otvarala sam se postupno. Na kraju njezine smjene bila sam četiri prsta otvorena, a primljena sam u bolnicu oko 3h ujutro. Tada dolazi do smjene liječnika.
U 8 i 15 ulazi liječnik, pita me kako je, pričam, čak smo se i šalili. Ugodan čovjek, razmišljam. Slijedi pregled, da vidi koliko sam otvorena i odjednom ruka duboko u meni. Pogledam u sestru, a ona kaže: ‘Ok je, neka te otvori što više’. Okreće je, vadi, tu izlazi mnoštvo plodove vode koja se još zadržala. Njegova reakcija je: ‘Dobro je, oslobodio sam te tog viška, teško bi rađala s toliko plodove vode’, još pokazuje kako se i on zaprljao. Opet smo se našalili na taj račun. Sestra mi menja ručnik, stavlja suhi, ja se okrećem prema CTG-u, nema zvuka. Pitam zašto, a liječnik odgovara da su možda nešto pomaknuli i kaže sestri da ponovo namjesti. Ona na sve moguće načine pokušava, ali CTG ništa. Liječnik me ponovno pregledava i počinje u panici zvati drugog liječnika: ‘Brzo, hitno carski, potrgao sam pupkovinu.’
Dolazi liječnik i on me ponovno pregleda i zaključuje da trebam hitno na carski. Tada kreće ludilo sa mnom, kao u filmovima, brzo, brzo priprema, skidanje nakita, odmah u operacijsku dvoranu, čeka se anesteziolog koji nikako ne dolazi (a jedan u cijeloj bolnici). Liječnik je u panici: ‘Već je u rađaonici prošlo 10 minuta, sad i 5 i dok je otvorimo, bit će kasno za bebu’. Ja sve to slušam, a srce mi kuca kao ludo. Stiže i anesteziolog i traži postupak za anesteziju, ali liječnici viču da požuri. Sestra nestrpljiva, želi brzo staviti masku, ali on inzistira na uključenom monitoru kako bi pratio moje stanje. U svemu tome, dolazi do prekida mog filma.
Bude me pričom da je beba super, dobila je ocjenu 9, prelijepa djevojčica. Kako je rekla jedna mama, tek tad nastaje pakao od oporavka - bol, nelagoda, užas. Još se pojavljuje liječnica pedijatrica i čita mi izvještaj o bebi: ‘Vaša beba je dobila ocjenu pet na rođenju, reanimirana, uspostavili smo rad srca, ali disanje još nije stabilno, prima krv.’ .... Svašta! Još dodaje da ne zna kakve će posljedice ostati. U onim bolovima, doživljavam živčani slom, a ona će: ‘Pa što hoćete, znate pod kakvim je uvjetima rođena.’
Susret s liječnikom, koji je izazvao sve ovo, bio je korektan. Priznao je da mu se slučajno dogodilo, naravno zbog pupkovine koja je pratila glavu, a po njegovim riječima, bila je pretanka, puknula kada je ubacio ruku da me oslobodi plodove vode. Rekao je da je pupčana vrpca bila nagnječena, a ne puknuta, kako je u strahu rekao, i da nisu bile točne verzije koje su mi ispričale sestre - da je beba bila lose okrenute, a da ju je on htio samo namjestiti.
Sve to ne znam kako bih bilo kome oprostila, pa i sebi što mi se dogodilo, da moja Viktorija nije počela silovito da se bori za život i već je četvrti dan imala sve parametre normalne. Naravno, morat ćemo je pratiti još duže vrijeme, ali najgore je iza nas. Od jednog prirodnog porođaja, koji je krenuo najbolje moguće, dogodi se užas i noćna mora u samo jednom trenutku nepažnje... ili u nedostatku sreće... Sad vidim koliko je ona važna.