Ove su dvije majke rodile u KB Merkuru u Zagrebu i bile su voljne za Rodu ispričati svoja iskustva s poroda u toj bolnici, a pošto mnoge buduće mame ne znaju koju bi bolnicu odabrale za porođaj, prenosimo vam njihova iskustva kako bi vam potencijalno pomogli u odabiru.
Uzmite u obzir da je svačije iskustvo drugačije i da se nerijetko dogodilo da je jednoj rodilji u jednom rodilištu bilo grozno, a druga za isto ima samo riječi hvale. Odluka je na vama, a mi smo na Rodinom portalu pronašli dva prilično pozitivna iskustva s Merkura. U bliskoj budućnosti ćemo vam prenositi i iskustva iz drugih rodilišta.
Iskustvo prve mame iz ove priče bilo je, kako ona kaže, predivno i osnažujuće, nešto što bih mogla ponoviti još bezbroj puta. Priča datira iz 2016. godine.
'Izuzev prva tri mjeseca strahovanja zbog hematoma, trudnoća je prošla glatko. Bez pretjeranih mučnina i ostalih nelagoda. Odluka o rodilištu nije bila laka, za svako zagrebačko rodilište postoje brojna pozitivna i negativna iskustva. Za KB Merkur sam se odlučila na preporuku ginekologa. Da nisam pogriješila shvatila sam na prvoj kontroli u trudničkoj ambulanti. Ljubazno i susretljivo osoblje ulilo mi je nadu da isto mogu očekivati i u samoj rađaoni.
Radionica za trudnice me posebno oduševila jer su nam primalje odgovarale na sva pitanja, detaljno objasnile što nas čeka i uvjerile nas kako će poštovati naša prava i želje. Radionicu bih preporučila svakome. Odvija se u dva dana, uz ograničen broj polaznica (5-6).
Prvi dan je posvećen porodu (pokazali su nam i samu rađaonu), a drugi dan dojenju i brizi oko novorođenčeta (uključujući i babyhandling). Radionica i tečaj koji organizira KB Merkur nisu obvezni niti za trudnice, niti za pratnju na porodu. Pratnja može biti bilo tko, ne mora imati završeni tečaj, jedini uvjet je da ima svoje odijelo (hlače i majicu, a ne samo ogrtač).
Od puknuća vodenjaka do rođenja princeze prošlo je sedam sati. Vodenjak je puknuo oko 23 h, spremila sam se, probudila muža, uzela stvari i krenuli smo prema bolnici. Trudove još nisam imala i nisam bila sigurna hoću li roditi kroz par sati ili će se sve odužiti. Muž je na parkingu ostao skupljati hrabrost, a ja sam se zaputila prema rađaoni.
Teško je opisati mješavinu uzbuđenja i neizvjesnosti, pa čak i straha jer plodna voda curi, a trudova nema. Nakon što me je primalja spojila na CTG, došla je doktorica (mlada specijalizantica), predstavila se, uzela anamnezu i objasnila mi što me čeka – pregled, klizma i boks. Za vrijeme CTG-a specijalizantica je proučila sve papire, a primalja još nekoliko puta provjerila kako sam.
Prije pregleda sam dobila njihovu spavaćicu, a pregled su obavile dežurna doktorica i specijalizantica, koja mi je i pojasnila da sam otvorena 4 prsta i pitala želim li epiduralnu. Nju sam odbila, barem dok ne započnu trudovi. Nakon klizme su mi dopustili da šećem po čekaoni. U međuvremenu je muž skupio hrabrost i došao mi praviti društvo (ne zadugo jer je ogladnio i išao tražiti nešto za jelo).
Smjestili su me u boks (oko jedan u noći, ponovo obavili pregled (ovog puta samo specijalizantica)) – sad sam bila otvorena već 6 prstiju i spojili su me na CTG. Počeli su lagani trudovi, nejednakog intenziteta i činilo mi se nepravilnog razmaka. Naučene vježbe disanja su me poprilično frustrirale jer sam u tim trenucima samo željela duboko disati.
Muž se, vidjevši koliko je boks zapravo mali, u potpunosti izbezumio pa smo se dogovorili da je najbolje da ode doma spavati. Vrijeme je iznenađujuće brzo prolazilo. Primalje su mi oko 2 ponudile pilates loptu koja me spasila – i ono malo bolova koje sam osjećala je nestalo, a prodisavanje trudova je postalo manje frustrirajuće.
Pola sata nakon mene u rodilište je došla još jedna trudnica koja je oko 2 počela rađati, tako da su primalje (dvije su bile u noćnoj smjeni) i specijalizantica bile kod nje u boksu. Meni je zapravo bilo poprilično dosadno. "Ubijala“ me neizvjesnost, nitko mi ne može reći koliko će sve skupa trajati, mogu roditi za 2 sata, a može se odužiti na 12.
Brinuo me intenzitet trudova. Očekivala sam neizdržive bolove, a zapravo i nije bilo toliko strašno. Pretpostavljala sam da se zbog bezbolnih trudova niti ne otvaram i pripremala da će još dosta vremena proteći prije poroda. Oko 4 je trudnica u boksu do rodila – nije bilo puno vriskova pa me nije isprepadala. Primalje su je hrabrile i bodrile što me je dodatno smirilo.
Meni se sad već počelo ozbiljno spavati pa sam tražila da me prebace na krevet. Trudovi su se malo pojačali, a ja sam od nervoze povraćala. Specijalizantica se malo zabrinula jer je prošlo dosta vremena od zadnjeg obroka (oko 21 sat) i dobila sam infuziju. Disanje je opet postalo problematično, nikako se nisam mogla koncentrirati pa je primalja disala sa mnom. Između trudova me hrabrila i pravila mi društvo.
Od smještaja na krevet do pojave nagona na tiskanje nije prošlo dugo, nekih 30-ak minuta. Oko 5 je situacija postala ozbiljna – nagon na tiskanje je bio sve jači, jedna primalja je otišla po specijalizanticu, a druga provjerila što se događa. Bila sam u potpunosti otvorena i samo se čekalo da se beba još malo spusti. To je bilo to, porod je počeo. I uhvatio me u potpunosti nespremnu jer nisam očekivala da će tako kratko trajati čekanje.
Nisam rodila kroz par trudova, izgon je trajao preko pola sata. Za dio koji sam mislila da je najbrži se odužio. Zajedno sa specijalizanticom (koja me čitavo vrijeme držala za ruku i hrabrila) i primaljama je donesena odluka o dripu (6 kapi) i epiziotomiji.
Nisam imala potrebu za epiduralnom tako da je zapeklo kad me primalja zarezala. Niti izgon nije bio bolan. Primalje su odradile velik dio posla bodreći me, u tim trenucima više od epiduralne znači njihovo uvjeravanje kako ja to mogu. Prvo sam ugledala čupavu glavicu, a zatim i cijeli mali vrištavi smotuljak. Primalja mi ju je stavila na prsa i pokrila nas dekicom tako da nisam ni doživjela porod placente.
Uslijedilo je šivanje – bolno i dugotrajno (40-ak minuta). Zbog popriličnog krvarenja obavila ga je dežurna doktorica. Kontakt koža na kožu traje dva sata, mi smo same provele preko sat vremena. Prije nego što su nas svi napustili, primalja se pobrinula da bebica obavi prvi podoj. Trenuci su to koji ostanu u pamćenju. S vremenom zaboravite na bol, neugodnosti i sve detalje, ali taj prvi susret ostane urezan u pamćenje.
Na Odjelu babinjača sam provela tri dana, beba je cijelo vrijeme bila uz mene u sobi. Odmah po dolasku u sobu su mi donijeli jelo, sestra mi je pomogla oko presvlačenja. Sestre su još par puta dolazile provjeriti kako sam i uz njihovu pomoć smo dojenje započele bez problema. U posjete, u sobu, može doći samo otac djeteta, ostali bebu vide preko stakla na nekoliko sekundi.
Iako je bila poprilična gužva, sestre su dolazile na svaki poziv i odgovarale na sva pitanja i nedoumice oko dojenja i brige za bebu. Odnos osoblja prema rodiljama me je posebno iznenadio i obradovao. Radi se o malom rodilištu i zbog fizičkih ograničenja ne mogu u potpunosti izlaziti u susret željama rodilje (npr. porod u vodi), ali motivacija primalja i doktora da to nadoknade odnosom prema ženama je nevjerojatna.
Obično, ali neobično - priča s poroda iz 2016.
Priča druge mame koja je prije 6 godina rodila u KB Merkur također je ohrabrujuća. Ima samo riječi hvale za doktore i sestre koje su njezin boravak u bolnici i visokorizični porod učinili malo opuštenijim.
Mala djevojčica se čeka, sreća je ogromna! Trudnoća uredna. Niti jedna mučnina, bol, lažan trud, povišeni tlak ili šećer. Sve do 34.tjedna.
Tada je tlak koji je do tada bio iznimno nizak jako porastao i zaprimljena sam u bolnicu Merkur s dijagnozom preklamsija. Tamo sam na odjelu patologije trudnica ostala 5 dana. Odmah po dolasku me iznenadila srdačnost prvo sestara, a onda i doktora koji su me pohvalili kako sam savjesna i da je prava odluka to sam došla odmah kada sam primijetila viši tlak nego inače.
Tih 5 dana briga o meni je bila zbilja velika. Ono što sam još zapazila su nove, lijepe, uredne sobe s udobnim krevetima i tv-om što puno olakšava i ispunjava boravak već ionako zabrinutim trudnicama. Nakon što je tlak stabiliziran, otpuštena sam doma uz nadzor mjerenja tlaka.
Nažalost, opet je porastao i zaprimljena sam u 35. tjednu gdje ostajem do poroda 6 dana kasnije.
Ponovo odjel patologije, ponovo odlične sestre i doktori. Svaki dan nove pretrage i stvarno velika briga za mene i za bebu. Svi skupa smo se trudili izdržati čim duže. Nastupa zabrinutost, tuga pa čak i panika.
Posebno me se dojmio doktor koji je baš tada na viziti prišao, uhvatio me za ruku i rekao da ništa ne brinem, svaki dan je bitan za bebu i ako još jedan dan izdržim već je uspjeh. Puno mi je olakšao. Nakon što tlak 6 dana nije bio niži ni uz 9 tableta dnevno, odlučeno je da 9.11.2016. u 20:00 h idem na carski rez. Panika ogromna. Na sebe ne mislim, samo na bebu. Sestre i doktori ponovno me smiruju.
Carski je napravljen uz spinalnu anesteziju. Atmosfera u sali odlična. Posebno me se dojmila anesteziologinja koja je stajala pored mene cijelo vrijeme i kada je beba izvađena me pitala zna li muž da rađam. Rekla sam da zna ali da ne znam gdje je on sada.
Ona je uzela svoj mobitel i pitala za broj te ga nazvala i stavila mi na uho mobitel kada su me šivali. Poprilično ludo, zar ne? Meni je to bilo cool, jer u svoj toj brizi i panici mi je bar malo olakšalo čuti njegov glas.
Beba izvađena nakon 15 min od početka carskog, nakon 45 min sve je bilo gotovo i bila sam u sobi intenzivne. Apgar 10/10. 36 tjedan. Naša Rita, naš mali zmaj je rođena!! 20:45 h, 2 450 g, 47 cm. Tu završava prvi dio.
Selim se nakon 2 dana od poroda na odjel babinjača. Tamo je malo manja oduševljenost sestrama nego na odjelu patologije. Provela sam tamo 8 dana. Uvijek se nađe sestra, dvije koje su malo lošije volje, ali me oduševila njihova volja da se nauči mladu mamu kako dojiti.
Beba je mala, ali svi skupa smo uložili ogromne napore da počne sama sisati što se i dogodilo. Dobila sam i električnu izdajalicu koja je svih 6 dana stajala uz mene kako bi se izdajala i nosila im svoje mlijeko. Također su me pitale da l’ želim da bebu uzmu preko noći ili bilo kada da se ja odmaram pošto mi se tlak i dalje nije snizio.
Još jednom sve pretrage sa mnom i bebom napravljene i tek kada su bili 1000 posto sigurni u sve, otpustili su nas. Zahvaljujući njima Rita i danas nakon 4 mjeseca doji i odlično napreduje.
Na kraju, sve pohvale i doktorima i sestrama koji su moj boravak i visokorizični porod učinili bar malo opuštenijim, a o mojoj maloj lavici brinuli su se najbolje što su mogli.