Djeca od samog rođenja pokazuju iznimnu sposobnost usvajanja informacija, osobito u najranijem razdoblju dok tek počinju razumijevati društveno okruženje oko sebe – i to puno prije nego što nauče govoriti. O tome je pisao i sam Sigmund Freud.
Poznato istraživanje Sveučilišta u Washingtonu iz 2014. godine provelo je eksperiment kojim su stručnjaci željeli pokazati da djeca već s 15 mjeseci mogu prepoznati ljutnju tijekom promatranja socijalnih interakcija – i potom koristiti tu emocionalnu informaciju kako bi odlučila kako će se sama ponašati. Ovo istraživanje, objavljeno u listopadskom/studenskom izdanju časopisa Cognitive Development, predstavlja prvi dokaz da čak i tako mala djeca mogu koristiti različite vizualne i emocionalne signale kako bi razumjela motivaciju ljudi iz svoje okoline.
„S 15 mjeseci djeca već pokušavaju razumjeti društvena pravila i predvidjeti kako će ljudi reagirati“, objašnjava autorica studije, profesorica psihologije i istraživačica s Instituta za učenje i znanost o mozgu, Betty Repacholi.
„Ono što smo otkrili jest da djeca koja još ne govore mogu povezati vizualne i emocionalne signale kako bi razumjela druge - što je izuzetno složena kognitivna vještina za njihovu dob“, rekla je profesorica Repacholi.
Rezultati su također pokazali vezu između impulzivnosti i sklonosti ignoriranju tuđe ljutnje - što bi mogao biti rani pokazatelj da neka djeca kasnije mogu imati poteškoća s poštivanjem pravila.
„Samokontrola je jedna od najvažnijih vještina koje dijete razvija u prve tri godine života“, dodaje koautor studije Andrew Meltzoff. „Naša istraživanja pokazuju da većina male djece zna regulirati svoje ponašanje, no postoje velike individualne razlike. To može biti važan pokazatelj njihove spremnosti za školu.“
Kako je izgledao eksperiment?
U istraživanju je sudjelovalo 150 mališana starih 15 mjeseci - podjednako dječaka i djevojčica. Svako je dijete sjedilo u roditeljevom krilu i promatralo istraživača kako demonstrira način na koji se koriste različite igračke. Sve su igračke imale pokretne dijelove i proizvodile zvukove - primjerice, niz plastičnih perli koje su zveckale kad bi se ubacile u čašu ili kutija koja bi „zujala“ kada bi se pritisnula drvenim štapićem.
Djeca su promatrala s velikim zanimanjem – naginjala bi se prema stolu i pokazivala prstom. Potom bi u prostoriju ušla druga osoba – tzv. „emoter“ – i sjela blizu stola. Istraživač bi ponovno demonstrirao korištenje igračaka, ali bi ovaj put emoter reagirao ljutito, nazivajući te radnje „iritantnima“ i „dosadnima“. Nakon što su promatrala tu simulaciju sukoba, djeca su dobila priliku sama se igrati igračkama – ali u različitim uvjetima.
U nekim slučajevima emoter bi napustio prostoriju ili bi okrenuo leđa, tako da nije mogao vidjeti dijete. U tim situacijama djeca bi bez oklijevanja uzimala igračke i ponavljala ono što su prethodno vidjela.
Međutim, kada bi emoter ostao u prostoriji i promatrao dijete (ili se pravio da čita časopis, ali bio prisutan), većina mališana bi oklijevala – u prosjeku oko četiri sekunde – prije nego što bi dotakla igračku. Čak i tada, rjeđe bi oponašala postupke koje su prethodno vidjela.
Ima li djetetov temperament ulogu?
Studija nije uzimala u obzir koliko su djeca bila izložena konfliktima kod kuće, poput svađa između roditelja ili nasilnog sadržaja na televiziji. Ipak, Repacholi ističe da emocionalno „nabijena“ obiteljska atmosfera može utjecati na to da neka djeca postanu neosjetljiva na ljutnju, dok druga mogu reagirati preburno.
Roditelji su također ispunjavali upitnik o ranom ponašanju djece, koji mjeri impulzivnost kroz pitanja poput: „Koliko vaše dijete razmisli prije nego što nešto napravi?“ Istraživači su otkrili da su djeca s višim stupnjem impulzivnosti češće kršila pravila, čak i kada je ljutita osoba bila prisutna i promatrala ih.
Repacholi i Meltzoff sada prate istu skupinu djece, koja su sada školarci, kako bi vidjeli može li se ponašanje u dobi od 15 mjeseci povezati sa sposobnošću samoregulacije u kasnijoj dobi.
„Naš je cilj pomoći djeci da razviju sposobnost samostalne regulacije, da prepoznaju signale iz okoline i na temelju njih procijene što je društveno prihvatljivo“, zaključuje Repacholi.