Ova mama nije mogla prestati vikati na svoju djecu, a onda je otkrila iznenađujući uzrok tome

Roditeljstvo je izazovno, zahtjevi današnjeg vremena su drugačiji, svako dijete je posebo, kao i mame i tate. Zbog toga roditelji ponekad podižu glas, a jedna mama Jenna Jonaitis shvatila je da često viče na djecu. Odlučila je doći do odgovora zašto to čini i kako prestati s tim. 

Sitnice su u njoj budile bijes

Zatim ističe kako je ovakav incident bio normalan za njezino roditeljstvo, svakodnevni trenuci znali su u njoj probuditi napadaj bijesa, kao što je šalica prolivenog soka, mrlja markera na kauču ili nekoliko minuta kašnjenja na događaj. 

"Vikala bih na svoju djecu i posramila ih zbog sitnica, stvari koje sva djeca rade. Znala sam da ono što radim nije sjajno i znala sam da vjerojatno šteti mojoj djeci. Ali nisam znala kako prekinuti s tim", iskrena je. 

Ova mama je pokušala pronaći odgovore na društvenim mrežama poznatih dječjih psihologa i stručnjaka za roditeljstvo. Zatim je pokušala biti strpljivija i suosjećajnija, ali nije se mogla riješiti bijesa. 

Rješavanje vlastite traume 

Na preporuku svoje mame, Jenna je odlučila vidjeti kako joj je EMDR (desensitizacija i ponovna obrada pokreta očiju) i IFS (interni obiteljski sustavi) terapeut može pomoći. EMDR je psihoterapijska tehnika koja pomaže ponovno obraditi traumatična sjećanja kako bi se smanjila razina poremećaja u umu i tijelu. 

"Tijekom EMDR sesija, prisjećala bih se teških, traumatskih trenutaka dok sam pomicala oči s jedne na drugu stranu. S vremenom su sjećanja koja su me proganjala (i sjećanja koja su bila u pozadini i nisam znala da postoje) postala slabija, a moja tjeskoba rjeđa", opisala je. 

"IFS psihoterapija uključuje uvid u to da sam ja i svako ljudsko biće - sačinjeno od više dijelova. Radeći u okviru ovog modela naučila sam kako prepoznati, prihvatiti i iscijeliti svoje dijelove iz mladosti te stvoriti više harmonije u sebi", dodala je. 

Iako je na početku bila skeptična zbog kopanja po sjećanjima iz djetinjstva, ali iz tjedna u tjedan, osjetila je promjene. 

U djetinjstvu mi nije bilo dopušteno govoriti ili odbijati roditeljske upute

"Tijekom tri godine terapije otkrila sam da je većina situacija u roditeljstvu koje su mi bili okidač ujedno su bili podsjetnici na prošlost. Bila sam iznenađena kad sam to otkrila jer sam imala 'dobro' djetinjstvo. Uvijek smo imali krov nad glavom. Moji su roditelji bili velikodušni, uostalom, čak su i platili neke od mojih terapija, i, poput mnogih roditelja, učinili su najbolje što su znali za svoju djecu. Nisu bili alkoholičari niti nasilnici. Ali sad shvaćam da su mi neke stvari mogle koristiti, poput veće emocionalne usklađenosti i prava na izražavanje svojeg mišljenja", otkrila je. 

U početku je, ističe, bila ljuta na roditelje zbog svega što su učinili ili nisu učinili. I naravno, ljutnja je dio procesa ozdravljenja. Ali ono što je najviše transformiralo bilo je fokusiranje na to kako primijetiti kad su joj djeca bili okidač za emocionalne reakcije. S terapeutom je razgovarala o tome što joj je predstavljalo izazov, prolijevanje, nered, kašnjenje, buka, kći koja je glasna. 

"Kad je moja kći vikala i opirala se, mlađi dio mene podsjetio se kad mi nije bilo dopušteno govoriti ili odbijati roditeljske upute. Kad su se moji sinovi tukli, to me podsjetilo na vrijeme kad su moje suze i osjećaji bili potisnuti", objasnila je. 

Naučila je primijetiti promjene u tijelu, poput napetosti u prsima, stanke u dahu i ruke koja se stišću u šake.   

"Kad počnu te tjelesne manifestacije, to je moj signal. Tada znam da ću se razljutiti, razbijesniti, posramiti ili vikati. Tada znam da nešto izvire iz moje prošlosti, nešto što me sprječava da budem prisutna u ovom trenutku. Ako ne učinim ništa, moje tijelo ponese trenutak, a ja reagiram emocionalnim ispadom umjesto mirom i smirenošću", navela je. 

Smirenija, manje tjeskobna i manje eksplozivna

Sada svakodnevno primjećuje što se događa u njezinom tijelu, a potom zamišlja petogodišnju sebe i razgovara s njom. 

"Terapeut mi je također rekao da moram biti prisutna u tim okidačkim trenucima", istaknula je. 

Naučila je pratiti svoje osjećaje, ali primijetila je da ima i više izbora nad svojim emocijama i neizbježnim okidačima. Osjeća se povezanije i usklađenije s djecom. 

"Smirenija sam, manje tjeskobna, manje reaktivna i eksplozivna. Umjesto da višem ili posramljujem svoju djecu kad prospu žitarice, vjerojatnije je da ću reći: 'Možemo to počistiti!' Umjesto da trčim, zadovoljavajući svačije potrebe, vjerojatnije je da ću primijetiti kad mi treba odmor. Odmaknut ću se na nekoliko trenutaka i to će me spriječiti da kažem ili učinim nešto zbog čega ću požaliti", objasnila je. 

Međutim, priznala je da još uvijek zabrlja. 

"I dalje svojoj djeci govorim stvari koje ne bih smjela. Još uvijek ponekad povisim glas. Ali daleko manje nego prije, što su, vjerujem, moja djeca primijetila. Više se smiju. Opušteniji su, manje se boje da ću ih napasti. Također se čine samouvjerenijima i sposobnijima izraziti svoje osjećaje. Slučajno ću čuti kako jedno od djece govori o tome kako se osjeća tužno ili povrijeđeno dok rješava problem sa svojim bratom ili sestrom. Sa strahopoštovanjem gledam kako moj sin traži prostor kad je frustriran", zaključila je.