Nisam učinila ništa drugo nego proučavala dijete, primala i izražavala ono što mi je ono samo dalo i to je nazvano metodom Montessori”, tim je riječima svoju odgojnu metodu opisala njezina osnivačica Maria Montessori. Bila je prva žena liječnica u Italiji, a osim medicine studirala je psihologiju, filozofiju i antropologiju – što je na prijelazu stoljeća bio zaista velik uspjeh. Svoju je odgojnu metodu razvila promatrajući djecu i uključujući znanja svih znanosti koje je studirala. Suvremeni znanstvenici sada, cijelo stoljeće poslije, svojim istraživanjima potvrđuju njezina otkrića.
Načela metode Montessori
Maria Montessori isticala je da su rani odgoj i obrazovanje, uz poticaje i interakciju, jedna od pretpostavki za razvoj mozga. Smatrala je da sposobnosti koje djeca steknu u ranom djetinjstvu imaju važnu ulogu u razvijanju uravnoteženog, poduzetnog i kompetentnog ponašanja. Naglašavala je važnost poštovanja djeteta, njegove slobode samoizražavanja te odgoja i obrazovanja putem osjetila i pokreta. Vjerovala je da je za dobar odgoj djeteta jednako važna i brižljivo pripremljena okolina i aktivnosti koje razvijaju sve dječje sposobnosti, kreativnost, neprestano istraživanje, stjecanje novih znanja i prilagođavanje promjenama. Smatrala je da se potrebe djeteta mijenjaju s promjenama društva te je upozoravala kako mi odrasli moramo toga biti svjesni i omogućiti djetetu da se s tim promjenama nosi.
Knjige koje je napisala, didaktički pribor i materijali koje je konstruirala te njezine spoznaje uvelike su utjecale na razvoj pedagogije u cijelom svijetu, pa ne čudi što život i djelo Marije Montessori i danas plijeni pozornost roditelja, odgajatelja, učitelja, psihologa, pedagoga, liječnika, defektologa – jednako kao i prije više od stotinu godina kada je osnovana prva dječja kuća Marije Montessori. Danas je njezina metoda prisutna u svim zapadnim zemljama Europe i SAD-a. Svi montesorski vrtići i škole koriste se načelima koje je postavila Maria Montessori i didaktičkim priborom koji se proizvodi u nekoliko tvornica u zapadnoj Europi i SAD-u, sličnim namještajem i rasporedom u učionicama – bez obzira na to gdje je škola zemljopisno smještena. U Hrvatskoj postoji 20 montesorskih skupina (vrtića ili skupina koje rade po posebnom programu kao dio vrtića ).
”Pomozi mi da to učinim sam”
Cilj je metode Montessori, objašnjava Sandra Pokos, montesorska odgajateljica, edukatorica odraslih i ravnateljica zagrebačkog DV Srčeko, njegovati dječju osobnost, neizravno poticati zanimanje za različita područja, a učenje pretvoriti u igru. Naglasak nije na poučavanju djeteta, nego se osigurava poticajna okolina koja povećava dječju prirodnu radoznalost i omogućuje djetetu spontano učenje otkrivanjem. Moto je: “Pomozi mi da to učinim sam.” Na taj se način jaki usavršavaju, a slabi jačaju. Djeca se ne pohvaljuju za dostignute rezultate, nego se potiče njihovo unutarnje zadovoljstvo postignutim. Poštuje se ritam svakog djeteta u usvajanju znanja, bilo da je riječ o natprosječno inteligentnom ili djetetu s posebnim potrebama. Djeca se navikavaju pomagati mlađima, uče od starijih učenika te uče poštovati međusobne razlike bez obzira na njihovo podrijetlo (rasno, nacionalno, vjersko).
Svoju je koncepciju odgoja Maria Montessori zasnovala na spoznajama o razvojnim fazama dječje osjetljivosti. Uočila je da djeca neovisno o mjestu rođenja, kulturi, jeziku i naciji imaju jedinstvene karakteristike razvoja. Zadovoljavanje tih razvojnih faza polazi od dvije pretpostavke: djeca imaju prirođene snage za samorazvoj i te se prirođene snage aktiviraju kad su okružena povoljnom okolinom. Zadaća je odgajatelja ili učitelja osigurati odgovarajuću sredinu i materijale koji će poticati samostalnu aktivnost djece. Oni su tu da organiziraju i usmjeravaju.
Materijali i prostor
Materijali i prostor za rad i boravak djece također su veoma važni. Učitelj djeci pokazuje zašto i kako se pojedini materijali upotrebljavaju, a djeca nakon toga sama prema osobnom interesu i tempu rade s tim materijalima. Materijali su pomno odabrani, izrađeni od drveta i obojeni prirodnim bojama. Djeca tako kroz igru uče o apstraktnim pojmovima na konkretnome. Zahvaljujući naizgled jednostavnom materijalu, djeca razvijaju izvrstan matematički i induktivni način razmišljanja koji im pomaže u daljnjem školovanju i životu.
Montesorski materijal podijeljen je u nekoliko područja: materijal za praktični život, senzorički materijal, materijal za jezik, materijal za matematiku, materijal za zemljopis, materijal za botaniku, materijal za glazbu. Oni su uredno složeni u prostoriji za aktivnost djece, a od svake vrste materijala postoji redovito samo jedan komplet. Dok se jedno dijete koristi materijalom, drugo dijete treba pričekati. Time se potiče uljudna međuljudska komunikacija – objašnjava nam način rada u montesorskom vrtiću Sandra Pokos.
Montesorske faze osobite osjetljivosti u razvoju djeteta
To su razdoblja razvoja u kojima dijete ima najveću sposobnost usvajanja pojedinih vještina. Dijete više puta ponavlja neku aktivnost i ona ga posve zaokuplja.
• Osjetljivost za red – ne označava potrebu odraslih za urednošću, nego potrebu djeteta za dosljednošću i poznatim kako bi se moglo lakše orijentirati. Dijete u dobi od prve do treće godine života uznemiruju promjene, primjerice preuređenje sobe, preseljenje. Dijete očekuje da će naći određeni predmet tamo gdje ga je prethodno vidjelo.
• Osjetljivost za jezik – slušajući ljudski govor, dijete od rođenja do šeste godine upija jezik bez ikakve izravne poduke, s osnovnim rečeničnim strukturama, gramatikom i naglascima. Važno je razgovarati s djetetom kako bi usvajalo nove riječi i obogaćivalo jezik.
• Osjetljivost za kretanje – dijete hoda, trči, kreće se i tako usavršava svoje kretanje. Ako pratimo njegov ritam (hodamo, trčimo, zastajemo), dijete može hodati kilometrima, a da ga odrasli ne moraju nositi.
• Osjetljivost za društveno ponašanje – s dvije i pol godine dijete pokazuje veliko zanimanje za drugu djecu, igra se s njima i postaje član grupe.
• Osjetljivost za male predmete – dijete u dobi između prve i druge godine privlače sitni predmeti. Uzima ih u ruke, promatra (možda stavlja u usta) i tako upoznaje svijet.
• Osjetljivost za razvoj osjetila – dijete će najbolje razviti osjetila ako istražuje okolinu živeći s odraslima.
Kako izgleda montesorska soba dnevnog boravka ili učionica?
Soba dnevnog boravka u vrtiću ili učionica u školi oblikovana je po mjeri djeteta. Didaktički materijali i aktivnosti pažljivo su odabrani i postavljeni na otvorene police kako bi stimulirali dječja neovisna istraživanja. Dijete slobodno može uzeti pribor za neku vježbu i baviti se njime, ono ga samo može dohvatiti, uzeti, nositi. Na taj način djeca prirodno i samostalno uče. Okolina nudi sve što djetetu treba za tjelesnu, umnu, duhovnu prilagodbu, a ispunjena je montesorskim priborom i uređena tako da ispunjava žive, trenutačne potrebe djeteta i dopušta razvoj njegove ličnosti.
Sav se pribor postavlja tako da vodi dijete od lakše vježbe prema težima, od konkretnog pribora prema apstraktnijem, od lakše razine prema zahtjevnijoj. Prostorija je ispunjena priborom koji je primjeren unutarnjim potrebama djeteta i mami ga na rukovanje. Osnovno je načelo rada omogućavanje svakom djetetu da slobodno izabire ono čime će se baviti. Svaki dio pribora ima određeno mjesto, koje se samo u dogovoru s djecom može po potrebi preurediti. Sve što treba za pojedinu vježbu za mlađu djecu pripremljeno je na jednom podlošku, u jednoj kutiji ili košarici, tako da se sve potrebno može odjednom uzeti i odnijeti na mjesto na kojem će se raditi. Tako nema traženja i zanimanje za rad nije ometeno. Pribor mora biti čist, potpun i nenarušen, odabran da bude što ljepši, odgovarajući i skladnih boja, mora dijete poticati, voditi ga do usavršavanja vještine. Također, mora sadržavati mogućnost uočavanja pogrešaka jer to odgaja dijete bez izravnog upletanja odraslog, bez opomena na pažljiv, samostalan i koncentriran rad.
Jedino je pravilo u montesorskom prostoru da se pribor nakon igre mora vratiti na mjesto na kojem se nalazio i dovesti u isto stanje u kakvom je zatečen, kako bi i iduće dijete koje ga odabere moglo njime steći potrebne vještine i znanja.
Montesorske skupine
U skupinama su, govori naša sugovornica, djeca različite dobi. Mlađa djeca rado uče od starije, dok starija djeca utvrđuju znanje, usavršavaju vještine i povećavaju svoju kompetenciju pomažući mlađima. Svako dijete uspostavlja svoj ritam rada, otkrivajući nove sadržaje ili utvrđujući i proširujući ono što već poznaje uz važan unutrašnji osjećaj zadovoljstva.
Kad razviju taj osjećaj ponosa zbog vlastitog rada, na djeci se uočava sve veće samopouzdanje, osjećaj povjerenja, dobrohotnosti i radosti. Rađa se novo dijete, s dobrom slikom o sebi. Mnoge ljude zbunjuje uloga igre u metodi Montessori, jer ona kaže da djeca rade. Pod radom se, zapravo, podrazumijeva dječja smislena i slobodno odabrana aktivnost koju odrasli poštuju i ne prekidaju, nego se odnose kao i prema radu odrasle osobe, kaže Sandra Pokos.
Kad su jednom Mariju Montessori pitali što djetetu treba dopustiti da čini samo, ona je rekla da mu treba dopustiti da samostalno čini sve ono što može. Mi često, u najboljoj namjeri, činimo umjesto djeteta i tako sprečavamo njegov razvoj. Prema metodi Montessori, trebamo mu dopustiti da radi samo te na taj način uči o svijetu i izgrađuje samopouzdanje.
Tekst: Lejla Dervoz Rajić
Foto: Thinkstock
