KAKO DJECI OBJASNITI SMRT? Stručnjaci ističu da tek od desete godine razumiju pojam gubitka života

Djecu i pojam smrti teško je povezati jer ih doživljavamo kao oličenje radosti i života, a na sam spomen riječi smrt većina odraslih osjeti strah i tugu ili se prisjeti nekoga tko više nije u ovoj dimenziji stvarnosti. Upravo su strah od smrti i vlastite neraščišćene blokade glavni razlog zašto je roditeljima teško o smrti razgovarati sa svojom djecom. Roditelji u djeci zrcale sebe i očekuju da će dijete osjetiti ono što oni osjećaju - strah, bol, tugu... Odatle i nastaje potreba roditelja da u slučaju gubitka bliskih osoba dijete što više zaštite. Zaštita i podrška su zapravo potrebnije odraslima. No kako onda mogu zaštititi ili pripremiti dijete na nečiji nepovratan odlazak kada najčešće ni sami nisu na to spremni?

Ljudi posve individualno doživljavaju pojam smrti, kako odrasli tako i djeca. Djeca najčešće osjećaju strah, ljutnju, zbunjenost, tugu…Svako će dijete na gubitak drage osobe reagirati u skladu sa svojim dobi, temperamentom, iskustvom, odnosom koji je imalo s tom osobom. Ipak, na dječje doživljavanje smrti kao nečeg užasnog, ili možda sastavnog dijela života, najviše utječe ponašanje roditelja u takvim situacijama. Ako pripremate dijete na odlazak nekog člana obitelji, podijelite s njim neko osobno iskustvo vezano uz prijašnji gubitak. Pružite mu što jasnije odgovore i što više detalja jer će tako lakše razumjeti što se dogodilo. Nikad ne spominjite da je netko otišao na nebo, postao anđeo, da nas uvijek gleda odozgo jer, osobito ako je dijete u predškolskom uzrastu, te pojmove može shvatiti doslovno, postati uplašeno i zbunjeno. Izbjegnite i laži da je preminula osoba otputovala. Osim što na taj način narušavate povjerenje između vas i djeteta, kada shvati da ste mu lagali, riskirate da vam postavi pitanja na koja sigurno nemate odgovor, primjerice: „Kako je otputovala, pada li tamo sada snijeg, gdje je kupila kartu, ima li tamo društvo, možemo li je posjetiti…”. Umjesto toga, riječima primjerenim uzrastu djeteta radije recite istinu. Što prije prihvati da je smrt sastavni dio života, da je došao kraj života nekoga koga i ono poznaje i voli, to će se prije početi suočavati s patnjom, a time pridonijeti vlastitom iscjeljenju.

Ponekad je osjećaj boli zbog nepovratnog odlaska neke osobe toliko snažan da nije moguća potpuna kontrola emocija. No vaš uplašen, uznemiren glas i uplakano lice dodatno će zbuniti i plašiti dijete. Zato, koliko god to bilo teško, pokušajte pronaći način da barem djelomično kontrolirate glas, ton, riječi, mimiku, gestikulaciju... Nemojte u tome pretjerivati, jer ako odete u krajnost i ponašate se kao da je sve u redu, vaše potisnute emocije dijete može shvatiti kao sebičnost ili bezosjećajnost, kao da ta osoba za vas nema nikakvu vrijednost jer biste inače plakali i tugovali. Sasvim je u redu reći djetetu da ste jako tužni i plakati pred njim. Pokazujući mu osobnim primjerom, dajete mu slobodu da se i ono rastuži i to jasno pokaže. Izražavanje emocija i razgovor o bolu nezaobilazan su dio procesa prebolijevanja gubitka.Zato zaboravite na ono: “To dječaci ne rade, nije lijepo plakati na javnome mjestu, plaču samo kukavice i slabići...“ Nemojte govoriti ni: „...(osoba koju ste izgubili) ne bi voljela da ti plačeš.“ Zašto neka djeca ne plaču? Možda ne razumiju pojam smrti, možda ne osjećaju tugu ili je ne znaju izraziti, možda misle da bi vas time još više povrijedili, možda nisu svjesni što se dogodilo u trenutku kada je gubitak svjež... Kako god se vaše dijete ponašalo, dopustite mu upravo takvo ponašnje.

Potrebno je vrijeme da dijete procesuira ovo iskustvo i da se navikne na nečiju odsutnost. Umjesto da dopuste djetetu (i sebi) da prihvati novu situaciju, izrazi svoje emocije, ispriča sve misli ili sjećanja, roditelji uglavnom rade suprotno. U želji da zaštite dijete ili da se život što prije nastavi uobičajenim tokom, pokušavaju mu na različite načine skrenuti pozornost (okružuju ga drugom djecom, češće kupuju igračke, ne govore pred njim o umrloj osobi…). Ukratko, ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, kada nepovratno ode netko koga ste voljeli, dogodi se nešto vrlo veliko u vašem srcu. Zašto biste se pretvarali da je to – ništa?

Uspjeti reći „zbogom” ili „volim te” osobi koje više nema ljekovit je osjećaj i za odrasle i za djecu. Ako dijete želi ići na sprovod ili zajedno s vama odlaziti na groblje, dopustite mu. Podržite ga i ako želi toj osobi napisati pismo ili nešto nacrtati. U nekim zemljama postoji običaj da se na balonima ispišu poruke ljubavi posvećene umrlima, a zatim ih se pusti da odlete. Pritom nije toliko važno vjeruje li dijete da će njegove riječi stići do onih kojima su namijenjene, koliko je za vas važno da djetetu olakšate bolno razdoblje. Potreba za kontaktom ne prestaje s mogućnošću da se netko vidi ili dodirne.

U dobi od tri do pet godina dijete je u fazi logičnog razmišljanja. Dok gleda, primjerice, fotografije i vidi svoje roditelje, može upitati: „A gdje sam ovdje ja?“ Roditelji mu odgovore: „Ti se još nisi rodio.“ Dijete pita: „Znam, nisam se rodio, ali gdje sam bio?“ Pitanje je jednostavno, ali odgovor nije. Odgovorom „nigdje“ izazivate novi niz pitanja, ali i na određeni način povređujete dijete. Jedan od odgovora je: „Bio si u mojim mislima.“ Slično je i s umrlim osobama. Ako dijete pita: „A gdje su oni sada?“, odgovor koji je prihvatljiv u različitim vjerama, običajima, kulturama, a istodobno sasvim istinit, jest: „Oni su sada u našim mislima“. Koristeći prvo lice jednine, možete djetetu reći i: „Meni će uvijek biti teško što osobu koje više nema ne mogu više vidjeti, dodirnuti, zagrliti... Ali zato je u mislima mogu prizvati kada god hoću, dovoljno je da je se sjetim. Sve dok ga/nju pamtim, on/ona je sa mnom i pravit će mi društvo, možda u mislima mogu s njim/njom čak i razgovarati, bit će uvijek tu uz mene… Obogatio/la je moj život, sretan sam što sam ga/je poznavao. Mislim i da je njegov/njezin život bio ljepši zahvaljujući tomu što smo mi poznavali i voljeli njega/nju.” Zaista, gdje odlaze oni kojih više nema? Odlaze na najljepše mjesto na svijetu. U naša srca, zauvijek.

Izvor: www.sensaklub.hr