Iako se društvene mreže promoviraju kao "one koje povezuju ljude" istraživanja upućuju na suprotne učinke. Što više vremena provodimo u virtualnom svijetu to smo usamljeniji u stvarnosti. Ovaj trend je sve prisutniji kod djece i mladih koji puno vremena provode u korištenju pametnih telefona, na društvenim mrežama i u virtualnim interakcijama. Digitalizacija života omogućila nam je da brže i detaljnije budemo informirani o životima drugih ljudi, poznatih i nepoznatih, čak i kada nismo fizički blizu. Također, potaknula je sklonost da se na društvenim mrežama predstavljamo učestalo i u što pozitivnijem svjetlu. Jedna od posljedica toga jest pojava tzv. "straha od propuštanja" poznatog i pod kovanicom FOMO što je akronim nastao od engleskih riječi "Fear of Missing Out".
Pojam "straha od propuštanja" s pripadajućim akronimom FOMO po prvi put se spominje u članku marketinškog stručnjaka dr. Dana Hermana objavljenom 2001. godine u znanstvenom časopisu „Journal of Brand Management”. On je o njemu primarno govorio u kontekstu promocije i prodaje proizvoda i usluga, odnosno iz perspektive psihologije ponašanja potrošača i bihevioralne ekonomije.
2 tipa straha od propuštanja i simptomi
Danas se u psihologiji ovim pojmom opisuje stanje uznemirenosti, tjeskobe, nelagode koje osjećamo uslijed dojma da drugi ljudi žive ispunjeniji i zanimljiviji život od nas, odnosno da upravo proživljavaju nešto poželjno iz čega smo mi sami isključeni ili nam nije dostupno.
Razlikuju se dva tipa FOMO-a. Prvi se javlja zbog nezadovoljene potrebe za pripadanjem i povezivanjem s drugima, a karakteriziraju ga simptomi tjeskobe i depresije, sniženo raspoloženje i stupanj zadovoljstva životom, osjećaj stresa, usmjerenost na negativne misli i osjećaje i opetovano razmišljanje o događajima i okolnostima koje su ih potaknule. U glavi promatrača javljaju se misli poput „Da je meni…“, „Da sam bar…“, „Kad bih mogao…“, „Pogrešno sam odlučio/izabrao…“, „Baš se dobro zabavljaju bez mene…“ i slično.
Drugi tip je primarno povezan s emocijom zavisti čiji je uzrok usporedba s drugima, a posljedica narušena slika o sebi i samopoštovanje, simptomi depresije i niska prihvaćenost u društvu.
Oba tipa FOMO-a povezana su s pretjeranom upotrebom interneta i društvenih mreža te potrebe da pratimo tuđe živote. Društvene mreže nam služe da bismo bili informirani o životima drugih, posebno nama bliskih i važnih osoba, što nam stvara dojam veće povezanosti. Međutim, mnogi ljudi razvijaju sklonost dugotrajnog pasivnog i neselektivnog pregledavanja objava, odnosno „ubijanja vremena“ na društvenim mrežama bez neke konkretne svrhe što posebno pogoduje pojavi drugog tipa FOMO-a.
Kombinacija različitih čimbenika je u podlozi nastanka straha od propuštanja. S jedne strane on proizlazi iz potrebe za ljubavlju, pripadanjem i povezivanjem s drugima koja je integralni dio ljudske prirode.
Potreba za pripadanjem i povezivanjem
Nekada davno naše preživljavanje je uvelike ovisilo o tome pripadamo li nekom plemenu ili zajednici. Bivajući članom grupe povećavala se vjerojatnost da ćemo imati osiguran krov nad glavom i hranu na stolu. Zbog toga je, evolucijski gledano, potreba za pripadanjem i povezivanjem s drugima bila i ostala važna i danas iako su se životne okolnosti promijenile i suvremena društvena infrastruktura nam omogućava puno veći stupanj samoodrživosti. Međutim, iako više nije presudno za samo preživljavanje povezivanje s drugima na dobar način pridonosi smislu i kvaliteti našeg života.
S druge strane, algoritmi društvenih mreža podešeni su na način da, između ostaloga, utječu na razine neuroprijenosnika dopamina koji prenosi signale između živčanih stanica (neurona) u mozgu, a čini kemijsku osnovu osjećaja zadovoljstva i nagrađenosti. Smatra se jednim od najvažnijih čimbenika u normalnom funkcioniranju ljudskog organizma i glavni je razlog uspješnog opstanka naše vrste. Dopamin je povezan s nizom ugodnih emocija i iskustava. Kada su razine dopamina normalne ili povišene, to može pridonijeti osjećaju radosti, uzbuđenja, motiviranosti i energičnosti, a kad su snižene manifestiraju se kao osjećaj lijenosti, nedostatka motivacije te općenito kao loše psihičko i tjelesno stanje (letargija). Posredno manipulirajući razinama dopamina društvene mreže stvaraju ovisnost zbog čega sve više vremena provodimo na njima što ujedno dovodi i do preplavljenosti brojnim informacijama od kojih većina nije važna za naše preživljavanje niti kvalitetu života.
Osjećaj žaljenja ekvivalent je fizičkoj boli
Kombinacija učinaka funkcioniranja društvenih mreža na naše potrebe i samu kemiju mozga rezultira stanjima poput FOMO-a, a da ona nisu nimalo bezazlena potvrđuje i istraživanje koje je provela dr. Amy Summerville, profesorica na Odjelu za psihologiju na Sveučilištu u Miamiju. Ona FOMO u najvećoj mjeri povezuje s osjećajem žaljenja kojeg opisuje kao vrstu emocionalnog ekvivalenta fizičkoj boli, kao bol koju osjetimo kad ruku prislonimo na vruću peć.
Istraživanja su pokazala da je FOMO zastupljen u svim dijelovima svijeta i to najviše u dobnoj skupini između 18 i 34 godine u kojoj gotovo 70% pojedinaca izvještava o doživljavanju nekih ili svih simptoma FOMO-a. Također, nešto je veća vjerojatnost da će joj biti sklonije osobe ženskog spola.
Strah od propuštanja ne javlja se samo u situacijama kad radimo nešto što doživljavamo kao obavezu ili nešto što nam je dosadno nego i kad smo trenutno u situaciji koja nam je ugodna i zanimljiva. Da bismo ga osjetili dovoljno je da dobijemo informaciju o tome da se negdje drugdje događa nešto što nam je također zanimljivo.
Predosjećaj da ćemo nešto propustiti, a ni sami ne znamo što
Strah od propuštanja može se prenositi u budućnost tako što ćemo pokušavati predvidjeti kako bismo se mogli osjećati na temelju događaja koji se još nisu dogodili (tzv. „afektivno predviđanje") pa čak i kad se radi o događajima za koje ne znamo da će se dogoditi. U tom slučaju govorimo o inačici FOMO-a poznatoj kao MOMO što je akronim od engleskih riječi „Mystery of Missing Out“ koji se odnosi na osjećaj ili predosjećaj da možda propuštamo nešto u sadašnjosti ili u budućnosti, a ni sami ne znamo što.
Ako nam se učestalo ponavljaju situacije u kojima vjerujemo da bismo trebali raditi nešto drugo, biti negdje drugdje i s nekim drugim ljudima to neizbježno narušava kvalitetu našeg života i zadovoljstvo njime. Pod utjecajem FOMO-a propuštamo živjeti svoj život u sadašnjem trenutku, a time i gubimo priliku uživati u njemu. Brinući se da propuštamo nešto lijepo „negdje drugdje“ ili žaleći što smo propustili nešto „tamo negdje“, istodobno propuštamo i ovo gdje smo upravo sada, ma kakvo ono bilo.
JOMO - kako izliječiti FOMO?
S obzirom da FOMO predstavlja neugodno stanje koje narušava naše mentalno zdravlje i kvalitetu života važno je poduzimati aktivnosti kojima ćemo ga u što većoj mjeri neutralizirati, a postupno i iskorijeniti. Liječnica i autorica članaka s temama iz područja mentalnog zdravlja Kristen Fuller prva je predložila da svjesno i namjerno zamijenimo FOMO za JOMO („Joy of Missing Out“) koji opisuje kao emocionalno inteligentan lijek koji nas čini prisutnim i zadovoljnim našim životom onakvim kakav jest, a to možemo potići na sljedeće načine:
- Prepoznati i priznati si da patimo od FOMO-a.
- Ograničiti ukupno vrijeme koje provodimo na društvenim mrežama, biti selektivniji u izboru sadržaja koje na njima pratimo i isključiti sve obavijesti koje smatramo nevažnima i suvišnima.
- Imati na umu da ono što objavljujemo na društvenim mrežama, mi i drugi ljudi, predstavlja isječke iz naših života i to su obično samo oni najljepši trenuci. Dakle, život na mrežama je uvijek selektivno prikazan i ne nudi cjelovitu sliku jer puno toga što ga sačinjava ostaje neobjavljeno.
- Usvojiti stav da ne postoji savršen život i da svi imamo „dobre i loše dane“.
- Osvijestiti potrebu za uspoređivanjem s drugima, poznatima i nepoznatima, i izbjegavati to raditi u stvarnom i u virtualnom svijetu.
- Definirati svoje prioritete i fokusirati se na njih. Prihvatiti da ne možemo biti sve, raditi ili sudjelovati u svemu i prestati pokušavati raditi više stvari odjednom. Također, preporučuje se eliminirati iz života ono što mu ne donosi dodanu vrijednost i ne povećava osjećaj smisla.
- Živjeti u sadašnjem trenutku i iz njega izvući najviše što možemo za svoju dobrobit.
- Svakodnevno uočavati što je dobro u našem životu i s čim smo zadovoljni te na tome biti zahvalni. Redovito prakticiranje zahvalnosti doprinosi subjektivnom osjećaju dobrobiti i zadovoljstva životom.
- Dati prednost socijalnim interakcijama uživo te ljudima i odnosima koji su nam važni i s kojima želimo provoditi vrijeme. Staviti naglasak na kvalitetu međuljudskih odnosa, a ne na njihovu brojnost.