Psihologinja Jelena Marić savjetuje što učiniti kad je dijete anksiozno, ali i kad je vrijeme za stručnu pomoć

Anksioznost je emocija s kojom se svatko susreo, ali pojačana tjeskoba obično se javlja kod odraslih zbog jurnjave za poslom, životnim obavezama i nedostatkom vremena. Međutim, odrasli ponekad zanemaruju da su i djeca izložena strahu, stresu i tjeskobi. 

Kod djece se anksioznost često manifestira kroz fizičke simptome (bol u trbuhu, glavobolja, umor), promjene u ponašanju (plačljivost, povlačenje, iritabilnost, problemi sa spavanjem), regresiju (vraćanje na niže stupnjeve razvoja - nezrele oblike ponašanja, cendranje, sisanje palca, govorenje poput bebe, želja za ponovnim spavanjem kod roditelja u krevetu iako su se toga odvikli, odbijanje samostalnih oblika ponašanja koji su se prethodno razvili i ustalili - samostalno hranjenje, kupanje, mokrenje u krevet) umor i iscrpljenost, čak i uz dovoljno odmora, problemi sa spavanjem (teškoće pri uspavljivanju, često prekidanje sna, noćne more)... 

Neki od oblika ponašanja koji mogu ukazivati na postojanje anksioznosti kod djece su i povlačenje iz aktivnosti u kojima su ranije uživali, izbjegavanje škole, društva, novih situacija, pretjerano traženje sigurnosti kod roditelja, poteškoće u koncentraciji, pad školskih postignuća", navodi Perić. 

Potom je psihologinja dala odgovore na najučestalija pitanja o dječjoj tjeskobi. 

Kako djeca mogu savladati anksioznost?

Djeca, posebno mlađa, nemaju dovoljno razvijene vještine introspekcije i razumijevanja vlastitih emocija, pomoću kojih bi prepoznala da su pod utjecajem 'opsesivnih misli'. Uz podršku odraslih, mogu naučiti identificirati svoje emocije, razumjeti ih, prihvatiti, a ne "bježati" od njih, što je često slučaj i kod odraslih osoba jer ne volimo kod sebe prepoznati "neugodne" emocije kao što su tuga, bol, ljutnja, bijes. Čestp je slučaj da roditelji reagiraju negiranjem, minimiziranjem ili na drugi način koji djetetu ne olakšava, naprotiv, ne zato što nisu educirani nego zato što se sami ne mogu izboriti s takvim emocijama. 

Dijete tada dobije poruku da je to što osjeća neadekvatno, loše, neprimjereno, rastužuje ili opterećuje mamu i tatu te u skladu s tim razvija svoju sliku o sebi. 

Mogu li djeca shvatiti da je to stanje koje će proći, tj. koje se može promijeniti? 

Djeca često misle da će problemi koji ih trenutno muče trajati zauvijek, njihovi nedovoljno razvijeni kapaciteti za apstraktno mišljenje otežava im shvaćanje da su negativni osjećaji privremeni. Mogu osjećati također i sram ako kažu nekom što osjećaju, da će biti osuđeni ili na neki drugi način etiketirani, ismijavani, posebno ako nemaju podržavajuće okruženje. 

Što roditelji mogu učiniti? 

Ohrabrite ih da otvoreno razgovaraju s vama o tome što osjećaju, bez straha i osude. To možete učiniti uz ove rečnice: 

"To je u redu, hajdemo pričati o tome, svi se ponekad osjećaju tako."

Pomozite djetetu da imenuje svoje osjećaje, kroz riječi ili slike: "Izgledaš zabrinuto, je li se nešto dogodilo?"

Približite im situacije kroz njima bliske događaje: "Misli koje te sada muče su kao oblaci na nebu - tamni i veliki, ali će proći i ponovno će sijati sunce."

Podučite dijete strategijama koje pomažu u umirivanju i preumjeravanju pažnje: duboko disanje, vođenje dnevnika osjećaja, razgovor s osobom kojoj vjeruju. Objasnite da je normalno ponekad imati takve misli i da to ne znači da nešto nije u redu s njima. Kažite mu: "Ponekad sam i ja tužna ili ljuta. Bitno je da znam da će ti osjećaji proći i da će sve biti u redu". 

Dajte djetetu primjer pozitivnih afirmacija ako misli: "Ja ovo ne mogu učiniti", naučite ga da kaže sebi: "Ovo je teško, ali mogu pokušati korak po korak..." 

Danas postoje mnogi programi i edukacije koje stručnjaci provode kako s roditeljima tako i s djecom, kako bi se podigla svijest o tome da ne postoje pozitivne i negativne emocije, da su sve emocije prirodne i da suočavanje i prihvaćanje svih emocija razvija i jača našu osobnost. 

Kad već shvatimo da su nam djeca anksiozna, kako im pomoći? 

Najbolji način je: "Budite im primjer". Ostanite smireni i pozitivni jer djeca preslikavaju naše ponašanje i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. 

Ako se i vi osjećate preplavljeno, to otvoreno recite djeci, ali s objašnjenjem: "I meni je danas naporan dan, ali odlučila sam napraviti pauzu". 

Potičite aktivnosti koje njeguju kreativnost i povezivanje, poput zajedničkog kuhanja ili pravljenja ukrasa umjesto da se praznici svedu na darove i materijalne stvari. 

Kad potražiti savjet ili pomoć stručnjaka? 

Ako dijete pokazuje simptome duže razdoblje i kad svi vaši napori ne daju pomak, ako simptomi koje dijete pokazuje utječu na njegovo svakodnevno funkcioniranje (san, apetit, škola, odnosi s članovima obitelji i prijateljima). Ako se dijete povlači, često plače...

Može li se anksioznost javiti više puta u životu djeteta?

Anksioznost se može ponavljati tijekom života, u svakom razvojnom razdoblju, svaka razvojna faza ima svoje izazove koji otvaraju prostor za pojavu anksioznosti, posebno je na udaru rano djetinjstvo kad se razvijaju osnovne emocionalne i socijalne vještine, pubertet kad je period stalnog preispitivanja, upoznavanja sebe, istraživanja vlastitog identiteta, što otvara prostor za mnoge nesigurnosti. Kao i razdoblje ranog odraslog doba (18-25 godina) kad se suočavamo s preuzimanjem veće i ozbiljnije odgovornosti i suočavamo se s velikim životnim promjenama.  

Nažalost i u kontekst u kojem živimo, ne ide nam na ruku kada je u pitanju stabilnost i predvidljivost života, te su to sve čimbenici koji pojačavaju osjećaj anksioznosti i pretjerane brige.