Da bismo lakše ilustrirali što znači pokazati primjerom, evo jedne priče. Kod Ivice su na igranje došla dvojica njegovih malih prijatelja. Otac primjećuje da su jednog od njih udaljili i grubo izbacili iz igre. Umjesto da intervenira govoreći djeci kako to nije lijepo i kako bi trebali dječaka vratiti u igru, puno je učinkovitije da otac priđe “odbačenom” dječaku i ponudi mu da se igra s njim. “Ne žele se igrati s tobom? Ja želim. Jesi li možda za partiju ‘Čovječe, ne ljuti se’?”

Na taj način sva prisutna djeca uče na puno dubljoj razini od one verbalne, gdje postoji bojazan da će na jedno uho ući, a na drugo izaći.

Odbačeni dječak dobiva:

  • poruku da nije kraj svijeta ako se netko ne želi igrati s njim,
  • učenje da u nezadovoljavajućim situacijama postoje alternativna rješenja,
  • potvrdu da je važan (čak se nečiji tata želi igrati s njim).

Dječaci koji su ga isključili (a posebno sin ovog tate) dobivaju:

  • poruku da igra moći ne dovodi uvijek do željenog rezultata,
  • pouku da njihovo “loše” ponašanje nije važno i da druga osoba ima mogućnost izbora,
  • ignoriranje njihova “lošeg” ponašanja (ne dobivaju pažnju za neželjeno ponašanje).

Stoga, ako dijete želimo naučiti “pravim” vrijednostima, prvi je korak preispitati svoj vrijednosni sustav, razmisliti o tome kako on utječe na naše ponašanje i onda, ako je potrebno, mijenjati sebe, što će na kraju utjecati i na ponašanje našeg djeteta. I premda se to čini komplicirano, zapravo je jako jednostavno. Da bismo djetetu prenijeli “prave” vrijednosti, dovoljno je da ih živimo.

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psihologinja i NLP trenerica i Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnica, psihoterapeutkinja i NLP trenerica

Foto: Thinkstock