Moglo bi se reći da je ova metoda odgoja posljednjih godina pravi hit i smatra se odlikom dobrih roditelja. Gotovo da je uvođenje posljedica postalo sinonim za ispravno roditeljstvo. Dublje razumijevanje procesa i stvaran uvid u to zašto posljedice djeluju bacaju drugo svjetlo na uputnost primjene te metode.

Primjenjujući posljedice pretpostavljamo da dijete može kontrolirati svoje ponašanje. No uzrok je većine problema s ponašanjem to što je dijete nemoćno riješiti problem s kojim se suočilo jer još za to nije sposobno. Problem je u stavu da je ponašanje djeteta namjerno i da trebamo natjerati dijete da ga promijeni.

Djetetovo ponašanje olako uvjetujemo posljedicama: “Zato što si vikao i bio bezobrazan, nećemo popodne ići na igralište. Ako mi ne pomogneš pospremiti stan, danas nema ništa od igranja skrivača.” To je kao da nam prijatelj kaže: “Htio bih da mi sutra nešto pomogneš i odmah ti kažem da ti više nikad neću posuditi novac ako mi sutra ne pomogneš.” Naravno da bismo se uvrijedili, jer ako smo dobri prijatelji, nema mjesta takvu odnosu. Pa zašto onda djetetu tako lako govorimo da nema crtića ako odmah ne pospremi sobu?

Kad dijete nije kakvo želimo, odmah skeniramo do čega mu je stalo i preuzimamo kontrolu nad time. Tražimo da bude dobro kako bi zadržalo pristup onomu do čega mu je stalo. To radimo u nastojanju da ostvarimo moć nad djetetom. Međutim, ta je moć umjetna, a ne prirodna − nju smo očito prokockali. Dijete je dizajnirano da nam bude dobro i poslušno. Pritom treba imati u vidu da postoje normalne razvojne faze kada su djeca predisponirana za opiranje i neposlušnost i bilo bi nam mnogo lakše da ih poznajemo i razumijemo kako se tada s djetetom trebamo ophoditi.

Očuvanje i razvijanje prirodne moći nad djetetom, koju ono treba i priznaje, počinje još u prvim mjesecima. Ključ je u izgrađivanju povjerenja, koje počinje s usklađenim odgovorima na djetetove potrebe i pozive. Zastarjele ideje tipa “nemoj ga previše na ruke, pusti ga da se isplače i jača pluća, ne prilazi mu uvijek kad plače, vidiš da manipulira s tobom” i slični uobičajeni “mudri” savjeti okoline, podrivaju djetetovo povjerenje u nas. Nije ni čudo da smo morali razviti metode umjetne moći nad djecom kad već desetljećima sustavno narušavamo dječje povjerenje u roditelje.

Metode zasnovane na posljedicama izravno podrivaju baš one osobine i sposobnosti djeteta koje su izvor prirodno dobrog ponašanja. Ranjavaju dijete i time narušavaju odnos s roditeljima te usporavaju zdrav razvoj djeteta. Moglo bi se reći da su uobičajene metode odgoja prije izvor problema s disciplinom nego rješenje za njih.

Posljedice, kazne i odvajanje imaju socijalnu funkciju i bez njih bi današnji odrasli ljudi vjerojatno ušli u anarhiju, ali taj je princip oblikovan za dobro zajednice i nije uvijek dobar za pojedinca. Kod djece nam prioritet uvijek mora biti njihov razvoj, a preduvjet je zdravog razvoja djetetove osobnosti očuvanje povezanosti i povjerenja u nas kao roditelje. Time smo najviše učinili i za dijete i za obitelj, a onda i za društvo.

Tekst: časopis Moje dijete, Tomislav Kuljiš, Centar Prirodno roditeljstvo, www.prirodnoroditeljstvo.com

Foto: Thinkstock