ŽELITE OSPOSOBITI DIJETE ZA SAMOSTALAN ŽIVOT? Psiholog otkriva kojih 6 zadataka morate ispuniti do njihove 4. godine

Srpski klinički psiholog Vlajko Panović je u razgovoru za portal Zelena učionica otkrio da je krajnji cilj odgoja osposobiti dijete da živi samostalno, bez roditeljske pomoći. A to ćete ostvariti ako uspješno savladate ovih 6 zadataka:

2. Autoritet
On ne guši dječju slobodu, zdrav autoritet pomaže djeci da dišu. Ali autoritet se ne dobiva rađenjem, on se stječe vlastitim primjerom. Ako djeci nudimo da biraju što će jesti, ulazimo u zonu konflikta iz koje ne možemo izaći. Ako pitate djecu što žele jesti najčešće će tražiti ono što im ne možete dati.

3. Odnos prema spavanju
Danju se trošimo, noću obnavljamo, usklađeni smo s tim ritmom. Civilizacija je, pak, nametnula sustav u kojem ljudi ostaju budni do duboko u noć. A ni sami ne znamo zašto. Postali su žrtve informacija. Tako i djeca ostaju budna do duboko u noć i to bez valjanog razloga. Djeca bi do 9 sati trebala biti u krevetu. Hormoni rasta se obnavljaju do 10. Roditelji mi kažu: “Ne mogu ga natjerati da legne”. Pazite izraz: natjerati. Tu već znamo da je roditelj pao što se tiče autoriteta. Djeca se odgajaju dobrotom, strpljenjem i osobnim primjerom. Licemjerno je kad otac sinu u pubertetu kaže: „Nemoj piti alkohol”, a onda zvono na vratima, došao kum, pa rakijica, pa piće. I onda jadno dijete gleda kako otac jedno priča, a drugo radi. Djeca će oponašati nas, a ne našu priču.

4. Usuglašenost
Zamislite dijete koje se nalazi u pubertetu i otac mu brani izlazak, a majka govori “pusti ga, kad će ako ne sad…”. Usaglašenost je jako važna. Ako svaki od roditelja djetetu šalje drugu poruku, ono će biti sklonije popustljivom roditelju. Ali će taj isti popustljivi roditelj kasnije u životu često biti odbačen od strane djeteta.

5. Uspoređivanje
Zamislite kako se vaše dijete osjeća kad kažete za nekog drugog: “vidi kako je on pametan, dobar, poslušan…”. U obitelji s dvoje dece roditelji obično tvrde da su potpuno različiti. Nemojte ih nikada uspoređivati. Svako biće je jedinstveno. Nekad je u obitelji bilo petero, šestero djece i njihove sklonosti su im određivale put. A danas imamo jedno ili dvoje pa ih pretrpamo silnim obavezama.
Isto tako, kad mlađe dijete uzima stvari, knjige starijeg, roditelji najčešće kažu starijem: “pusti ga, on je mali, ništa ne zna, ti si tatin prvorođeni, ti si pametan”. Kakvu ste poruku poslali? Pa da više volite onog malog!
Jedna devojčica od 9 godina mi je na jednom predavanju rekla: “Ne želim više biti pametna, dosta mi je toga da sam uvijek pametna”. Prevedeno na jezik današnjice - pametni su se povukli, a ovi drugi kolo vode. Dakle, ako šaljemo takvu poruku, mlađe dijete shvaća da je njemu puno toga dopušteno. Ono će i na igralištu tražiti ono što mu ne pripada.
Stoga je najbolje reći sljedeće – “ne smiješ uzeti igračku starijeg djeteta, ako ti ono ne dozvoli”. To postižemo ako koristimo “molim te, hvala, oprosti”. Dakle, znam da mi to ne pripada, ali te molim da mi daš. Svjestan sam toga da si mi time učinio neku uslugu i ja ću biti zahvalan. Ako mlađi otima igračke, a vi to odobravate, potičete agresiju, pa će starije dijete udariti mlađe kad ima priliku za to.

6. Odnos prema sportu
Puno sam radio s djecom koju roditelji tjeraju da se bave sportom i često mi je bilo žao te djece zbog svih pritisaka koje trpe od strane roditelja. Sport treba donijeti radost. Kod nas, sport je agresija. Ako samo slušate prijenose: “Đoković je zgazio Nadala”. “Mi smo potopili protivnike”. Što dijete uči o sportu kad sluša ovakve komentare?
Danas na svakom uglu imate kladionice, kockarnice. Imate roditelje koji se zadužuju kako bi vratili dugove u koje su upala njihova djeca. Moramo mijenjati svoj pristup prema djeci sve dok im ono što mi želimo ne postane prihvatljivo. Kome nije poznata ona zamka: “Pa je l’ ti moram 1000 puta reći da napraviš to i to?”. A nijedan se roditelj ne pita zašto je morao 1000 puta nešto reći. Pa bijesni i viče. Ljudi moraju razgovarati. Prema jednom istraživanju bračni parovi razgovaraju 3 do 5 minuta.Djecu se odgaja smirenim tonom, zagrljajem, pogledom u oči, osmijehom. A mi, uglavnom razgovaramo odozgo. Zato savjetujem da sjednete kad vidite da je netko podigao ton, jer je stajanje borbeni stav. Mi ne čujemo jedni druge. Djeca mi, kad im kažem da nacrtaju roditelje, sve kažu. Oni su najbolji procjenjivači roditelja. Dovoljno mi je razmijeniti par rečenica s djecom, znam sve o roditeljima. A što mi radimo? Mi surovo lišavamo jedni druge razgovora, obiteljskog obroka, zajedničkog izlaska. Nemamo prioritete, djeca ih nemaju i teško organiziraju svoje vrijeme i to je jedna od najbolnijih tema, koja prerasta u problem s motivacijom. Trebamo vratiti dostojanstvo obitelji kao zajednici u kojoj su pravilno raspoređene uloge. Danas imamo dvije vrste uloga u obitelji – jedni su magarci, drugi su paraziti. Vi morate osposobiti djecu za život, morate ih naučiti da ispeku jaja, slože krevet, a ne govoriti: “pusti ga još malo, neka spava, kad smo se već mi mučili ne moraju oni.” A kasnije ćemo im govoriti: “Tko će tebe oženiti, ne znaš ni jaje skuhati”.