5 NAJČEŠĆIH PROBLEMA MENTALNOG ZDRAVLJA DJECE: Jedan od simptoma koji je zajednički svima njima je nesanica

Najčešće se govori o ADHD-u, no ni anksiozni poremećaji i depresija, kao i PTSP i opsesivno-kompulzivni poremećaji nisu nepoznanica kod djece. Budući da je poremećaje u dječjoj dobi teško utvrditi, moguće je da dijete neće dobiti adekvatnu skrb koja mu je potrebno za oporavak. Imajte uvijek na umu da su rana detekcija poremećaja, kao i rana intervencija, iznimno važne za djetetovo mentalno zdravlje.

Najčešći poremećaji su anksiozni poremećaji, emocionalni poremećaji tipični za djetinjstvo, depresivni poremećaji, razvojni poremećaji, hiperkinetski sindrom i drugi poremećaji. Djeca imaju razne strahove, no ako ih ti strahovi ometaju u svakodnevnom životu, obrazovanju i igri moguće je da je dijete anksiozno.

Uobičajeni simptomi anksioznosti u djece su:

• anksioznost odvajanja - dijete se osjeća ugodno samo s roditeljima
• ekstremni strah – primjerice jako se boji odlaska stomatologu, boji se životinja (primjerice psa) ili insekata
• strah od budućnosti – djeca žive u stalnom strahu da će im se u budućnosti događati samo loše stvari
• ljutnja i razdražljivost
• problemi sa spavanjem

Strah najčešće uzrokuje i tjelesne nuspojave poput otežanog disanja, vrtoglavice, ubrzanog rada srca, drhtavice, glavobolje i znojenja i slično.

Postoji više vrsta anksioznih poremećaja u djece, poput općenite anksioznosti, socijalne anksioznosti i opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Ako je vaše dijete anksiozno, obavezno se konzultirajte sa stručnjakom. Što se anksiozni poremećaji počnu prije liječiti, dijete će s vremenom razviti jača prijateljstva, imat će veće samopoštovanje i postizati bolji akademski uspjeh.

DEPRESIJA

Depresija je češća u adolescenciji i kod djevojaka (od desete do dvadesete godine), međutim, depresija je moguća i u dječjoj dobi (ispod deset godina). U Americi je depresija dijagnosticirana kod čak 3,2 posto djece u dobi od tri do 17 godina. Pretpostavka je da se djeca koja pate od depresije bore i s drugim poremećajima mentalnog zdravlja, poput anksioznosti ili problema u ponašanju. Djeca koja se bore s depresijom pokazuju slične simptome kao odrasli, no imaju i druge simptome kao što su:

• osjećaj tuge, razdražljivosti i beznađa
• nezainteresiranost za aktivnosti i hobije
• problemi sa spavanjem
• problemi pažnje
• poremećaj hranjenja
• osjećaj bezvrijednosti ili krivnje
• samodestruktivno ponašanje
• znakovi samoozljeđivanja

Posljedica svega mogu biti problemi u školi i izvan nje. Depresivna djeca često nemaju ni motivaciju za učenje zbog čega ih se etiketira kao lijenu i nestašnu djecu koja stalno stvaraju probleme. Umjesto dijeljenja etiketa, škole bi morale težiti ka tome da otkriju osnovni uzrok problema. Osim razgovora sa školskim psihologom ili pedagogom, dijete o svojoj depresiji mora razgovarati i s liječnikom kako bi dobilo učinkovitu terapiju.

Školski psiholozi mogu poticati razne promjene u djetetovom načinu života, kao što su:

• više tjelesne aktivnosti
• dovoljno sna
• zdravija prehrana
• djetetu treba pomoći da izgradi rutinu kako bi se osjećalo sigurno

POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ (PTSP)

Iako se PTSP najčešće povezuje s posljedicama rata, s njim se mogu boriti i odrasli i djeca iz posve drugih razloga. Djeca mogu razviti PTSP ako su, primjerice, doživjela teški oblik stresa poput smrti voljene osobe, bolne ozljede, prometne nesreće ili nasilja.

Ako sumnjate da vaše dijete ima PTSP obratite pažnju na slijedeće simptome:

• dijete ima noćne more
• pati od problema sa spavanjem
• ima emocionalne ili ispade ljutnje prilikom prisjećanja na neki događaj
• osjeća intenzivnu tugu ili strah
• zamjetno pokazuje manjak pozitivnih emocija
• muči ga osjećaj bespomoćnosti, beznađa ili obamrlosti
• često je razdražljivo
• poriče neki događaj
• previše je plašljivo i/ili oprezno
• izbjegava ljude i/ili mjesta koji imaju vezu s traumom

Ako je dijete nedavno pretrpjelo traumu, ono mora imati čvrsti sustav podrške koja je važna za oporavak. Škola je ta koja djetetu mora pružiti potporu nakon traumatičnog iskustva, poput gubitka člana obitelji ili prijatelja. Moguće je da dijete neće uvijek biti spremno na razgovor o svojim osjećajima i bolnim događajima koje je doživjelo, no zato su tu stručnjaci koji znaju kako potaknuti dijete da izrazi svoje osjećaje. Ako postoji sumnja na PTSP svakako bi trebalo potražiti i pomoć liječnika.

OPSESIVNO-KOMPULZIVNI POREMEĆAJ (OKP)

Opsesivno-kompulzivni poremećaj može u potpunosti okupirati djetetove svakodnevne misli i postupke. Primjerice, djeca mogu vjerovati da će im se dogoditi nešto loše ako ne obave određenu radnju ili odjenu svoj omiljeni odjevni predmet. Ako im te misli dnevno oduzimaju više od sat vremena, uznemiruju ih i ometaju u aktivnosti, vaše dijete možda ima OKP.

Simptomi su:

• neželjene i ponavljajuće negativne misli i slike (opsesije) koje mogu uzrokovati tjeskobu
• imaju potrebu ponavljati nešto naglas (primjerice, riječi ili brojeve)
• imaju stalnu potrebu za ponavljanjem određenih radnji (poput pranja ruku u određeno vrijeme ili učestalog pranja ruku, stalne provjere jesu li zaključali ulazna vrata i slično

Djeca koja pate od OKP-a vjeruju da će im se ne budu li činili gore navedene radnje dogoditi loše stvari ili vjeruju da će ih rituali koje ponavljaju učiniti sretnijima. Ako sumnjate da vaše dijete pati od OKP-a potražite pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje. On će prepoznati jesu li djetetova tjeskoba ili anksioznost posljedica nekog traumatičnog iskustva ili je djetetov strah uzrokovan negativnim mislima i uvjerenjima. Moguće je i da dijete pati od drugih problema mentalnog zdravlja koji mogu uzrokovati OKP, poput depresije ili anksioznosti. Na putu izlječenja djetetu moraju biti podrška i roditelji i škola.

POREMEĆAJ HIPERAKTIVNOSTI I DEFICITA PAŽNJE (ADHD)

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje smatra se najčešćim mentalnim poremećajem kod djece, a prisutan je i kod odraslih. Zastupljen je kod tri do osam (prema nekim pokazateljima i 10 posto) školske djece s tim da se četiri do pet puta češće javlja kod dječaka. Glavni simptomi koji upućuju na ADHD su djetetova nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost. Sva djeca ne pokazuju ista ponašanja te se mogu razlikovati blagi od znatno jačih simptoma ADHD-a. Točan uzrok ADHD-a je nepoznat, a ovo su neki od mogućih simptoma:

• dijete previše sanjari
• previše se vrpolji
• gubi ili zaboravlja stvari
• previše priča
• ima problema s održavanjem prijateljstva
• nestrpljivo je
• ulazi u nepotrebne rizike i čini glupe pogreške
• ne može odoljeti iskušenju

Djeca s ADHD-om mogu imati teškoće koje su kombinirane s nedostatkom pažnje, s pretjeranom aktivnošću i s impulzivnošću zbog čega razlikujemo tri moguće slike ADHD-a:

– ADHD s kombiniranim karakteristikama hiperaktivnosti, impulzivnosti i pomanjkanja pažnje
– ADHD s pomanjkanjem pažnje kao primarnom karakteristikom
– ADHD s impulzivnošću i hiperaktivnošću kao primarnim karakteristikama

Suprotno uvriježenom mišljenju, ADHD nije posljedica toga što dijete gleda previše televiziju ili konzumira previše šećera. Uzrok ADHD-a nisu ni loše roditeljstvo ni siromaštvo. Smatra se da uzrok ADHD-a ima biološke osnove, odnosno da se radi o neurološkoj disfunkciji mozga iako fiziološki mehanizam nastanka te disfunkcije nije sasvim jasan.