Godine 1700. prosječni je Englez trošio 1,8 kilograma godišnje. Godine 1800. prosječni je čovjek pojeo 8,2 kilograma šećera. Godine 1870. isti je slatkoljubivi momak jeo 21 kilogram godišnje. Je li bio zadovoljan? Dakako da nije! Do 1900. dostigao je 45 kilograma godišnje. Danas prosječni zapadnjak troši oko 35 kilograma dodanog šećera godišnje ili više od 95 grama dodanog šećera dnevno.

Kako je rasla potrošnja, rasli su i prekobrojni kilogrami. A s njima i problemi. “Čini se da svaki put kad proučavam neku bolest i tragam za prvobitnim uzrokom, pronađem put do šećera”, rekao je Richard Johnson, nefrolog na Sveučilištu Colorado u Denveru. “Zašto je 1980. dijabetes imalo 153 milijuna ljudi, a sad smo se popeli na 347 milijuna? Zašto je sve više ljudi na Zapadu pretilo?” zapitao se. Situacija osobito zabrinjava kad je riječ o dječjoj populaciji. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o uhranjenosti školske djece u dobi od 7 do 14 godina, u razdoblju od 2000. do 2005. godine povećanu tjelesnu masu imalo je 23% ispitanika, dok je 7,2% djece bilo pretilo.

Glavni je razlog za porast pretilosti, tvrdi Johnson, a i drugi stručnjaci, šećer, posebice fruktoza. Naime, dok se glukoza (koja uz fruktozu u jednakom omjeru čini saharozu ili obični tršćani šećer) metabolizira u stanicama cijelog tijela, fruktoza se prerađuje ponajprije u jetrima. Ako pretjerujete s bezalkoholnim napicima i slatkišima (što je često slučaj s djecom), vaša jetra prestaju prerađivati fruktozu i proizvode masnoće nazvane trigliceridi.

Neke od tih masnoća ostaju u jetrima, koja nakon dulje izloženosti mogu postati masna i disfunkcionalna. No mnogo triglicerida također završi u krvi. S vremenom se krvni tlak povećava, a tkivo postupno postaje otpornije na inzulin. Gušterača odgovara tako da proizvodi više inzulina, nastojeći održati stvari pod kontrolom. Naposljetku dolazi do stanja poznatoga kao metabolički sindrom, koji karakteriziraju pretilost, pogotovo oko struka, visoki krvni tlak i druge metaboličke promjene. One pak, ako se ne obuzdaju, mogu dovesti do dijabetesa tipa 2, koji povećava opasnost od srčanog udara.

No ako je šećer tako loš za nas, zašto toliko žudimo za njim?

Kratak je odgovor da injekcija šećera u krvotok stimulira one centre za zadovoljstvo u mozgu koji reagiraju na heroin i kokain. Sva ukusna hrana čini to isto do stanovite mjere – zato je ukusna! – no šećer ima visoko izražen učinak. U tom je smislu doslovce ovisnička droga.

Međutim, to potiče pitanje zašto bi se naš mozak razvio tako da odgovara zadovoljstvom na potencijalno otrovan sastojak. Odgovor, kaže Johnson, leži duboko u našoj majmunskoj prošlosti, kad je mutacija gena našim precima omogućila da vrlo učinkovito prerađuju fruktozu (te čak i male količine pohranjuju kao salo) i tako prežive oskudicu hrane i glad.

“Mutacija je bila tako snažan čimbenik preživljavanja da su preživjele samo životinje koje su je imale”, kazao je Johnson, “tako da danas svi majmuni imaju tu mutaciju, uključujući i ljude. Ona je provela naše pretke kroz mršave godine. No kad je šećer u velikom valu stigao na Zapad, dobili smo i velik problem. Naš je svijet preplavljen fruktozom, a naša su se tijela razvila tako da preživljavaju s vrlo, vrlo malo šećera.”

Kakva ironija: upravo ono što nas je spasilo na kraju nas može ubiti.

Više o toj temi pročitajte u kolovoškom izdanju časopisa National Geographic, u kojem vas očekuje i velika reportaža o društvenom životu lavova i još mnogo zanimljivosti.

Foto: National Geographic