Glumica i majka troje djece, Marijana Mikulić, ovog je ljeta dio odmora provela u Hercegovini, gdje se uvijek rado vraća.
“Hercegovina je moja sigurna baza, mjesto gdje se napunim, ali naš život i svakodnevica vezani su uz Zagreb”, kaže u svom gostovanju u podcastu Rastući s djecom.
Koliko znači jedno iskreno 'Kako si?'
Govorila je o putu do dijagnoze autizma kod sina Jakova i važnosti rane intervencije, terapijama, posebnoj prehrani i organizaciji svakodnevnog života, o tome koliko roditelji djece s teškoćama zapravo dobivaju podrške iz sustava i okoline, ali i važnosti jednog iskrenog pitanja “Kako si?” te ravnoteži između karijere, majčinstva i brige o sebi.
Marijana otvoreno govori kako je osoba koja ne želi sjediti i kukati, ali da se često osjećala kao da nema pravu podršku. Ljudi bi, kaže, češće nudili brza rješenja ili nastavili pričati o svojim problemima, umjesto da je zaista saslušaju. Upravo zato ju je posebno ganulo kada ju je stara prijateljica nakon dugo vremena iskreno upitala: “Kako si?” – i to s pravim zanimanjem, a ne usput.
Njezin život posljednjih godina u potpunosti je prilagođen sinu Jakovu, dječaku kojem je dijagnosticiran autizam. Prve znakove, poput izbjegavanja pogleda i nemogućnosti uspostavljanja kontakta očima, primijetili su već s godinu i pol dana. Iako službena dijagnoza još nije bila postavljena, Marijana i suprug odlučili su odmah krenuti s radom i terapijama.
“Jakov je u spektru među težim slučajevima, ali zahvaljujući ranoj intervenciji, danas trči, skače, igra se s drugom djecom, sklapa rečenice… A sve se to u početku činilo potpuno nezamislivo”, otkriva.
Život prilagođen djetetu i odricanja koja roditeljstvo donosi
Ova dijagnoza za nju je značila i velika odricanja – od odbijanja uloga, promjene stila života do potpune reorganizacije obiteljskog ritma. Najteže joj je, kaže, bilo to što nije imala pravu podršku. “Ljudi često nude rješenja ili pričaju o vlastitim problemima, ali rijetko zastanu da vas stvarno čuju i pitaju – kako si?”, priznaje.
Snagu je pronašla u vjeri. “Kad sam sve prepustila Bogu, moj križ je postao lakši. Tada sam mogla prihvatiti ono što živimo i u tome pronaći smisao.”
Osim o Jakovu, Marijana s puno ljubavi govori i o druga dva sina te o partnerskom odnosu sa suprugom, koji je, kako kaže, moguće održati jedino kroz iskrene razgovore i vrijeme koje svjesno odvoje samo za sebe.
Svojim sinovima želi prenijeti tradicionalne kršćanske vrijednosti i naučiti ih da budu dobri i moralni ljudi koji imaju Boga kao svoje uporište.
Dokumentarni film posvećen sinu i roditeljima djece s autizmom
Iako se odrekla brojnih profesionalnih prilika, Marijana se i dalje vidi u umjetničkom stvaralaštvu. Trenutno joj je fokus na dokumentarnom filmu “Jaki, plavi superjunak”, koji je prošao na natječaju Krsto Papić. Film je posvećen njezinom sinu i obiteljskom životu, ali i svim roditeljima djece s autizmom.
“Želim upoznati javnost s autizmom, s teškoćama na koje nailazimo u sustavu, ali i pokazati drugu stranu – koliko djeca mogu napredovati uz pravu podršku i koliko ljubavi unesu u naše živote”, zaključuje Marijana.
Cijelu epizodu pogledajte u videu: