Ovo je priča jedne mlade mame koja je nakon rođenja djeteta, doživjela od svoje svekrve uvrede i neprihvaćanje:
"Postoji ona tiha nada svake mlade žene da će, nakon porođaja, biti okružena ljubavlju, razumijevanjem i podrškom – posebno od strane obitelji svog partnera. Da će, iako krhka i iscrpljena, u tim prvim danima majčinstva imati rame oslonca, a ne izvor stresa. Međutim, za mene se ta iluzija raspršila već prvog dana, čim sam postala majka. Umjesto nježnih riječi i topline, dočekale su me sumnje, hladni pogledi i otrovne rečenice – od žene koja me trebala prihvatiti kao snahu, a koja je odlučila da zagorčati mi život.
Čim sam rodila, svekrva mi je zagorčala život. Rekla mi je "Mala ne liči na mog sina", a onda mi je dodatno zagorčala život
Rodila sam ranije nego što smo očekivali – sve je bilo brzo, stresno, ali kada sam prvi put uzela svoju bebu u naručje, sve drugo je nestalo. Bilo je to najljepše biće koje sam ikada vidjela. Naš mali anđeo. Međutim, ta sreća nije dugo trajala.
Već u bolnici, čim nas je došla vidjeti, svekrva je prekrižila ruke i hladno rekla: "Pa... ova mala uopće ne sliči na mog sina."
Te su me riječi zabole poput noža u srce. Umjesto da me zagrli, podijeli moju radost i ohrabri nas u tim prvim teškim danima, ona je posijala sumnju, nepovjerenje i otrov.
Mislila sam da je to možda od nervoze, šoka ili da nije znala izraziti svoje emocije. Međutim, nisam mogla ni zamisliti što me čeka. U danima koji su uslijedili, počela je dolaziti svaki dan, nenajavljeno, buljiti u bebu, komentirajući kako ima "drugačije" oči, "neobičnu" boju kože, pa čak i šaptati sinu iza zatvorenih vrata.
Često bih je čula kako mu govori da „bi ipak trebali napraviti test očinstva, samo da budu sigurni.“ Bila sam iscrpljena, lišena sna, emocionalno iscrpljena i umjesto da osjećam podršku, osjećala sam se kao da živim pod mikroskopom.
U jednom trenutku, dok sam dojila bebu, ušla je bez kucanja i rekla: "To mlijeko nije dovoljno hranjivo za vas, čini se da dijete ne napreduje. Trebali bismo razmisliti o davanju adaptiranog mlijeka."
"Razmislimo o tome"? Od kada ona ima pravo glasa? Ali tada nisam imala snage zauzeti se za sebe. Šutjela sam, gutala suze i nadala se da će prestati. Nije prestalo.
To prvo razdoblje, koje je trebalo biti najljepše u mom životu, pretvorilo se za mene u pakao. Uspjela sam, uz pomoć majke i bliskih prijateljica, nositi se s tim. Danas znam da sam tada bila previše tiha, previše uplašena da ne izazovem sukob. Ali sada, kada pogledam svoju kćer – sva njezina oca, i u osmijehu i u karakteru – znam da se nisam imala čega bojati.
Znam jedno - granice moraju postojati. Moja svekrva više ne ulazi bez kucanja. A ja više ne šutim.
Izvor: Stil