MAJKA OSTAVILA AUTISTIČNOG SINA DA ŽIVI SAM: „Bila je to najteža odluka u mom životu, napravila sam ju za njegovo dobro"

Azijatkinja Choo Kah Ying i njezin partner žive u Singapuru, a svog su danas 26-godišnjeg autističnog sina Sebastiena prije šest godina preselili na Bali. “Bila je to vjerojatno najteža odluka u mom životu, i kao majke i kao ljudskog bića da preselim nekoga poput mog sina. On ne govori, nema sposobnost povezivanja i uspostavljanja odnosa s ljudima na način na koji to većina nas čini. Zbog toga mu je, zapravo, izazov povezati se s drugima i uklopiti se u društvo ”, ispričala je majka za CNA.

“Mislila sam da ću umrijeti kad on napuni 20 godina. Postao je jako ljut. Vikao bi na mene, nije poštivao pravila koja sam postavila i nije ga bilo briga. Vrištao bi kao životinja i udarao me“, kaže majka i dodaje da nikada nije znala što će izazvati njegov bijes. „Jednom me udario nakon što sam mu rekla da su mu hlače premale, narastao je. Napadi su se nastavljali, znao bi me baciti na pod ili pritisnuti glavom o zid”, kaže gospođa Choo.

Stvari su se toliko pogoršale da je majka morala izbjegavati vožnju javnim prijevozom. „Inzistirao je da u autobusu sjedi u zadnjem redu, na srednjem sjedalu koje ima sigurnosni pojas. Ako bi to sjedalo već bilo zauzeto, natjerao bi osobu da se pomakne tako što bi zurio u nju. Znao ga je razbjesniti čak i neispravan sigurnosni pojas. Počeo bi udarati glavom o autobus, a onda bi me napao kako bi me natjerao da pokušam popraviti situaciju”, rekla je.

Tada je zaključila da Singapur nije pravo mjesto za njega. A niti njezina blizina. Naime, kada autistične osobe postanu odrasli ljudi često svoje frustracije znaju izbaciti na primarnom skrbniku. Gospođa Choo se zato bojala da će se Sebastien jednom toliko naljutiti da bi ju mogao ubiti. “Nije me strah smrti, za mene to nije neka velika stvar. Ali me je bilo strah toga da bi se on mogao naći u nevolji nakon tog čina, to bi mu uništilo život. A nisam željela da se to dogodi”, ispričala je.

Na odluku da ga preseli na Bali došla je nakon obiteljskog odmora na mirnom indonezijskom otoku 2012. Ondje je shvatila da je njezin sin smireniji kad je okružen prirodom. Stoga ga je nakon što je napunio 20 godina poslala da živi u selu na Baliju, otoku koji su prvi put zajedno posjetili 2016. Našla mu je vilu opremljenu sigurnosnim kamerama i njegovatelja koji je brinuo o njemu. No niti to nije bio lagan zadatak. Samo je jedna osoba ostala uz njega svih 6 godina, ostali su se izmjenjivali. Također je u početku svaka dva tjedna putovala sinu. „Prvih nekoliko godina bilo je jako teško“, zaključila je i priznala da vidi pozitivne promjene na njemu. „Ne u smislu da je počeo govoriti, ili da će nas uvijek pozdraviti i nešto reći. Najveća promjena se odnosi na nas. Napokon smo odbacili očekivanja da će se on ikad ponašati kao i drugi ljudi“, poručuje.