Mislite li da vaša strogoća rezultira poslušnošću djeteta?

Radne navike kod djeteta svakako se trebaju razviti, a jasne instrukcije i dosljednost roditelja su više od pola uspjeha. Ako to još i kažemo na način koji je djetetu prirodniji i prihvatljiviji, možemo  smatrati da smo zaista „obavili dobar posao“.

Kada se na ovaj način nešto predstavi djetetu, kod njega se stvara negativna emocija, jer i glas i izraz lica to jasno poručuju – djeca znaju „čitati“ naše lice i „osjetiti“ emociju u glasu. Kad ste previše ozbiljni, strogi, kada je boja vašeg glasa hladna, nijedno dijete (a ni odrasla osoba) neće vam uzvratiti osmjehom i radošću jer ste kod njega probudili neku nelagodu. Kako onda iz takvog stanja očekivati da će se dijete rado prihvatiti onoga što mu je zadato? Zamislite sebe na poslu i da vam se netko obraća povišenim tonom, hladno, strogo, i očekuje da ćete nešto kvalitetno i brzo obaviti. Obratite pažnju kako se osjećate i da li s entuzijazmom pristupate zadatku? Isto je i kod djece.

U početku će dijete obavljati ono što mu je zadano, ali s vremenom sa sve manje volje, jer negativni osećaji ne mogu nikoga motivirati. I umjesto da se navike razviju i zadaci obavljaju, nailazit ćete na otpor.

Djeca vole izazove

Ali, kada se djetetu sve to što ga očekuje predstavi kao izazov i igra, kada se sa obavezama (koje su neminovne) povežu dobre, pozitivne emocije, puno su veće šanse da će se navike održati godinama.

Primijetili ste kako djeci pažnju najprije privuku ljudi koji su opušteni, koji se zvonko smiju, koji ih „izazivaju“ zabavnim igrama, zagonetkama…? Primijetili ste kako se djeca rado uključuju u sve aktivnosti koje im predlože, kako doslovno trče da naprave to što se od njih traži. Zašto? Zato što su ih motivirali pozitivni osjećaji koje je ta osoba kod njih izazvala svojim ponašanjem, glasom, vedrim izrazom lica.

Poanta je da, kada bilo koju aktivnost dijete poveže sa zabavom, s osjećajem radosti, pozitivnom emocijom, ta aktivnost za njega postaje izvor zadovoljstva. I obrnuto, ako zbog nečega osjeća loše, svaki put će se tako osjećati kad to treba obaviti. Nemoguće je bilo koga motivirati da nešto učini ako ga to asocira na loše iskustvo i loš osjećaj, bez obzira na to je li to pospremanje igračaka, postavljanje stola, odijevanje, pranje zubića, učenje…

Igrajte se, maštajte, glumite!

I zato se ne bojte da će vaš autoritet popustiti ako se šalite s djetetom, ako mu čitate zadatak iz matematike kao da je mistična zagonetka, ako pričate kao čarobnjak Merlin dok mu pokazujete kako da postavi stol ili gdje da pospremi igračke. „Pospite“ mu  malo „čarobne prašine“ na glavu i glumite da je dobilo super moći da sredi sobu najljepše na svijetu! Budite maštoviti, opustite se, glumite, pjevajte, zabavljajte se. Isprobavajte razne načine, ono što ne djeluje odbacite, ono čemu se dijete veseli primjenjujte.

Kada je neki zadatak pretežak za dijete ili gradivo preobimno, ne “ohrabrujte” ga riječima „Hajde, potrudi se malo više, probaj sam to riješiti…” To mu neće pomoći, prije će ga obeshrabriti što se samo suočiti s nečim što je njemu tako veelikoo! Puno je korisnije da zasučete rukave (doslovno) i kažete „Ma, daj da vidim što te to muči!“ Pored toga što će imati osjećaj da nije usamljeno ispred nerješivog zadatka, sama vaša gesta će ga pokrenuti da i samo „zasuče“ rukave. Ovdje je fokus na osjećaju rasterećenja pred zadatkom, jer čim padne napetost, on više neće izgledati nerješiv.

Kada dijete uči neke nove pojmove, probajte kroz igru asocijacije napraviti poveznicu s tim novim, kako bi lakše zapamtilo. Ako se i dalje bojite da dijete neće razumjeti da je to što treba učiniti važno, pogledajte ga u oči i recite „Sada radimo ozbiljne stvari i važno je da to učinimo na pravi način. Ovo su pravila koja se poštuju i ja od tebe to očekujem, jer znam da možeš. “

I vi i dijete se trebate osjećati dobro

Također, ima roditelja koji su prirodno opušteni, a čijoj djeci ovakav „veseli“ pristup neće biti zanimljiv niti motivirajući. Ovim mališanima je važna „ozbiljnost“, jasna struktura, pravila, granice. I to treba poštovati!

Zato se stalno i govori o tome da se dijete prati, da se prate njegove potrebe, poštujurazlike. Na roditelju je da primijeti što njegovom djetetu godi, čemu se veseli, a što mu stvara otpor i da prilagođava način na koji mu predstavlja obaveze i zadatke. Istovremeno, pratite i sebe, što vama odgovara i do koje granice vam je prihvatljivo ići. Ne radite ništa po svaku cijenu, jer se i vi u svojoj roditeljskoj ulozi trebate osjećati dobro. Možete se i „dogovarati“ s djetetom i reći „Sad ćemo sobu srediti na zabavan način, a onda ćemo se ozbiljno baviti domaćom zadaćom.“

Šta god da radite i dijete i vi trebate biti u pozitivnom stanju. Tada će i vama i njemu „ozbiljne“ aktivnosti biti izvor zadovoljstva.

Tekst: Dragana Aleksić, Family Coach

Foto: Profimedia