Stručnjakinja tvrdi: 'Jednostavno je odgojiti mentalno stabilno dijete i imati dobre obiteljske odnose!'

"Igrom izlazimo iz krutih uloga u kojima se često nalazimo. Igra može biti ljekovita i ona je jedini put do unutranjeg svijeta djeteta!" Ova rečenica, objavljena na Instagram profilu Crtice iz terapije igrom, dovela me je do Mateje Marinić, stručnajkinje koja je diplomirala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, a koja svakodnevno pruža podršku djeci specifičnih razvojnih teškoća (poremećaja iz spektra autizma, teškoća učenja, intelektualnih teškoća) i njihovim roditeljima. Još tijekom studija prepoznala je, kaže, važnost mentalnog zdravlja, posebice u životu djece i mladih. To ju je motiviralo da se nakon završenog fakulteta posveti dodatnom usavršavanju, kako bi dobila sve potrebne alate i znanja za kvalitetno pružanje podrške djeci, mladima i obiteljima. S mag. rehab.educ. Matejom Marinić razgovarali smo o važnosti igre, ali i o tome kako djecu motivirati da, tijekom ljetnih praznika, kad imaju više slobodnog vremena, umjesto mobitela i tableta, više koriste loptu, kockice i parkove, a ova stručnjakinja s nama je podijelila i nekoliko savjeta kako iskoristiti vrijeme godišnjih odmora za kvalitetnije provođenje vremena s djecom.

Vlasnica ste Instagram profila Crtice iz terapije igrom. Kao mag. rehab.educ., zašto ste odlučili na društvenim mrežama promovirati upravo – terapiju igrom. Zašto je igra važna za život?

Nedugo nakon što sam krenula u edukaciju za psihoterapeutkinju sam zapravo uvidjela koliko novih znanja i vještina dobivam, a koja su od neizmjerne važnosti za stručnjake i za društvo općenito (u ovom slučaju roditelje). Kako su društvene mreže naša svakodnevica, dio svog znanja i iskustva sam odlučila svakodnevno dijeliti, što je ujedno i cilj koji ostvarujem putem te platforme. Moram istaknuti kako interes za takve sadržaje doista postoji. Osim što roditelji mogu svakodnevno pročitati zanimljivosti i dobiti potrebne informacije, mnogi mladi koji se obrazuju u području društvenih znanosti (psihologija, pedagogija, edukacijska rehabilitacija, logopedija, učiteljski studiji) također pokazuju interes jer platformu vide kao dodatan izvor informacija za njihov rad. Osim toga, važno je predstaviti što je to terapija igrom kao sama metoda, ali i kroz njenu prizmu govoriti o tome zašto je mentalno zdravlje djece, mladih i obitelji područje kojem je potrebno pridati veću pozornost. Ovdje naglašavam obitelj, odnosno roditelje jer oni su važni i neizostavni dionici u mentalnom zdravlju djeteta. Također, sustavi poput odgojno-obrazovnih ustanova su još jedna karika koja igra veliku ulogu u tome koliko će podržavati pozitivan razvoj djece i mladih, odnosno njihovog mentalnog zdravlja, obzirom da radim i u odgojno-obrazovnoj ustanovi.

Prema svemu navedenom možemo vidjeti kako doista mnogo toga može utjecati na dijete, a igra je jedna od sastavnica u nizu. Ona za dijete predstavlja istu potrebu kao što je potreba za hranom ili spavanjem, ona je biološki urođena. Kroz igru dijete uči o svijetu oko sebe, ali i unutar sebe. Ona doprinosi fizičkom, kognitivnom i socioemocionalnom razvoju. U samoj svojoj esenciji je slobodna, opuštajuća te pretpostavlja kreativnost i istraživanje. Ako želimo stupiti u istinski kontakt s djetetom onda ćemo to činiti putem slobodne igre. No, često odrasli zaboravljaju važnost igre za dijete pa kontakt uglavnom ostvaruju verbalnim putem, dok za dijete ono još ne predstavlja primarni kanal komunikacije.

Mnoga istraživanja pokazuju da, što se djeca

više igraju – odnosno, što su kroz igru postajala bolja u društvenim vještinama

Igra pomaže djeci u poimanju svijeta oko sebe. Obzirom

da dijete ima unutarnju potrebu razumjeti okolinu u kojoj se nalazi često će

njegovu igru činiti elementi i uloge koje možemo pronaći u „svijetu odraslih“. Temeljem

toga možemo reći kako takva igra može biti vježbanje života jer kroz nju dijete

uči o odnosima, usvaja „nepisana pravila“, vježba određene uloge, razvija

vještine komunikacije i sl. U igri dijete samostalno donosi odluke – postepeno

uviđa da njegova akcija ima i određene posljedice. Uočava poveznice između

uzroka i posljedice. Spoznaju da oni kao takvi mogu oblikovati i utjecati na

Postoje pak igre u kojima djeca dominantno razvijaju

motoričke sposobnosti, vještine timskog rada i komunikacije u grupi. To mogu

biti grupne igre s pravilima u koje se obično uključuju djeca starije dobi. No,

postoji i slobodna igra, ona koja ne pretpostavlja strukturu, određena

pravila ili unaprijed definirane uloge. Takva igra je samoj sebi svrha. U njoj

dijete stupa u kontakt sa svojom kreativnošću, otkriva vlastite

najbolje upoznaje autentičnog sebe i ono što doista kao biće jest. Takva iskustva

kontakta sa samim sobom su neizmjerno važna jer će im ona uvelike pomoći u

odrasloj dobi, primjerice prilikom donošenja odluke o zanimanju kojem se žele

posvetiti. No, danas je čest slučaj da je takve igre u manjoj mjeri.

Količina zahtjeva koja ova vremena stavljaju pred dijete mu ne dopuštaju

slobodno otkrivanje. Već u ranoj dobi djecu učimo i pripremamo za uloge koje ih

očekuju u odrasloj dobi, što nije dobro. I sami smo svjedoci bezbroj dječjih

programa koji osiguravaju poticanje i razvoj određenih vještina. Roditelji voze

djecu s jedne aktivnosti na drugu , što crpi neizmjerno puno energije, ali i

novaca. Kao društvo smo zaboravili na kapacitete koje dijete prirodno ima

unutar sebe, a koje mu pomažu u samostalnom razvoju. Na temelju toga slobodno

mogu reći da se sve vještine, koje će djetetu jednog dana biti potrebne

u odrasloj dobi, grade u djetinjstvu kroz igru, bilo da govorimo o

kreativnosti, pažnji i koncentraciji, toleranciji na frustraciju, planiranju,

Danas smo svjesni da mnoga djeca provode sve manje vremena u klasičnoj igri kakvu mi poznajemo, a novi parkovi i igrališta postaju "ekrani“. Koliko je to opasno za nove generacije i kakve posljedice možemo očekivati?

Na ovo pitanje djelomično pronalazimo odgovor i u prethodnom

koje sam navela. Obzirom da sam istaknula kolika je važnost igre, posebice slobodne igre za dijete i koje su pozitivne posljedice na njegov razvoj, možemo

zaključiti što prekomjerno korištenjeekrana čini za dijete od,

Činjenica je da živimo u digitalnom dobu gdje su razni

„ekrani“ postali dio naše svakodnevice. Mi odrasli smo, na neki način, imali postepeni

ulazak u takav svijet. No, današnja djeca su rođena u takvim okolnostima što

znači da tehnologija postaje neizostavni dio njihovog života već od rođenja.

Takvo promišljanje nam govori kolika je važnost edukacije djece i odraslih o

korištenja. Tehnologiju kakvu danas imamo samu po sebi ne možemo svrstati kao isključivo

dobro ili isključivo loše. No činjenica je da onoga čega ima previše i ako se

koristi u krive svrhe nije dobro, a posebice za dijete koje je u svojim

Roditelji su prva linija obrane protiv prekomjernog korištenja ekrana, a često se događa da pred tehnologijom (tabletima,

mobitelima i računalima) svi popuste. Imam osjećaj da je usvojen stav kako je

digitalizacija uzela maha koji više nitko ne može kontrolirati, a to nažalost

nije istina. Ne možemo moć dati tehnologiji i prepustiti se na milost i

nemilost tableta, mobitela i računala. Važno je biti svjestan preuzimanja odgovornosti,

„Ekrani“ danas pokazuju svoje pozitivne i negativne posljedice. Najuočljivija negativna posljedica jest da prekomjerno korištenje „ekrana“ ide ruku pod ruku s pretilošću, slabim kretanjem i općenito nedovoljnom fizičkom aktivnosti. "Ekrani“ zatvaraju unutar četiri zida što se negativno odražava na živčani sustav djeteta u senzomotoričkom smislu. Senzomotorika je temelj kognitivnog razvoja djeteta (koncentracija, selektivna pažnja, govor i jezik, čitanje, pisanje). Također, video sadržaji, igre i sl. uče djecu instant gratifikaciji što smanjuje toleranciju na frustraciju. Primjerice, kada je dijete nezadovoljno, protestira ili negoduje zbog nečega, često se događa da na mjesto razrješenja nezadovoljstva dolazi mobitel ili tablet što opetovanim korištenjem u djetetu mozga stvara specifične neurokemijske spojeve i izaziva osjećaj zadovoljstva. Živčani sustav se umiruje putem tehnologije i pažnja se prebacuje na video sadržaj. Ako je to često korištena praksa i rješenje postepeno se gubi kontakt između djeteta i odrasle osobe. Djetetov mozak uči kako je uređaj onaj koji će ga umiriti, a ne odrasla osoba svojim zagrljajem, razgovorom ili čvrsto postavljenim granicama.

Što biste poručili roditeljima djece koja

rijetko izlaze vani i žive život u virtualnom svijetu? Kako ih potaknuti na

Svaka obitelj je sistem za sebe i funkcionira na specifičan

način, obzirom na rituale koje njeguje, pravila koja naglašava, odnosno granice

koje (ne)postavlja. Igranje igrica, odnosno bivanje u virtualnom svijetu samo

po sebi nije ili samo loše ili samo dobro. No, ako se u obitelji nalazi dijete

koje većinu svog vremena provodi u tzv. virtualnom svijetu važno je sagledati

zbog čega je to tako, odnosno koji se razlozi nalaze u pozadini takvog ponašanja. Ako ćemo o virtualnom svijetu govoriti u kontekstu video igara,

istraživanja su pokazala kako razlozi igranja video igara mogu biti različiti,

primjerice dijete može virtualni svijet koristiti za ostvarivanje socijalnih

„bježi“? Što mu to svakodnevno stvara neugodu ili nezadovoljstvo zbog čega

virtualni svijet vidi kao kompenzaciju za zadovoljenje određenih potreba i osjećaj

„olakšanja“. Tu je važan otvoreni razgovor s djetetom i razumijevanje te

traženje mogućih rješenja na problem prekomjerne konzumacije video

Ako prema djetetu pokažemo razumijevanje za aktivnost koju voli i koliku važnost ono pridaje određenoj video igri, onda ćemo moći zajedno s njime postaviti granice po pitanju vremena koje provodi u virtualnom svijetu. No, onda moramo znati koje ćemo druge aktivnosti ponuditi djetetu, a ne ostaviti ga na „cjedilu“ jednom kada odredimo granicu po pitanju igranja video igara. Važno je da se roditelji uključe u primjereno strukturiranje djetetovog vremena, svakodnevno razgovaraju o važnosti drugih aktivnosti i interesirati se za aktivnosti koje dijete voli, a ne uključuje video igre. Dijete će tada na određenoj razini spoznati „Aha, njih zanima što ja to radim, njima je doista važno o čemu ja pričam“ te će se manje imati potrebu „boriti“ oko postavljanja granica i lakše će pristati na kompromise.

Poticanje na igru koja uključuje onaj realni, a ne virtualni svijet opet ovisi o obitelji, njenoj dinamici, pravilima i aktivnostima koje ona zajednički njeguje. Ako je dijete do određenog trenutka velik dio svog vremena provodilo u virtualnom svijetu te smo odjednom naglo „srezali“ to vrijeme i samo mu rekli „idi se igrati vani“ bez da smo dalje učinili išta po tom pitanju, dobivamo samo nezadovoljno i ogorčeno dijete.

U početku se obitelj kao grupa može uključiti u neke aktivnosti kako bi dijete vidjelo da su svi članovi prisutni i zainteresirani, što mu može olakšati „tranziciju“ sa dominantno virtualnog svijeta u realni. Važno je pitati dijete koje aktivnosti bi njemu bile zanimljive, što bio volio raditi pa se kao roditelj uključiti u njih. Ponuditi djetetu istraživanje materijala, rekvizita, pravila igre, dopustiti djetetu da samostalno donese neke odluke oko željene aktivnosti.

U suštini ovdje naglašavam važnost obitelji kao grupe koja može doprinijeti tome da dijete istraži aktivnosti i otkrije svoje interese, a da pri tome roditelji njemu budu podrška, da se zainteresiraju, da ga pitaju, da ne vrednuju njegov rad, da ga ne procjenjuju i ispravljaju, nego da jednostavno budu uz njega. Svako dijete ima raznolike interese, to je neupitno. Roditelji su ti koji mu pomažu u otkrivanju istih.

Možete li dati nekoliko savjeta kako

iskoristiti ljeto i vrijeme godišnjih odmora za kvalitetnije provođenje vremena

Bez obzira na koji način organizirali period godišnjih odmora i gdje imamo priliku provoditi veći dio vremena tokom ljeta, važno je djeci omogućiti više prostora i slobode koju možda nemaju toliko priliku iskusiti tijekom ostatka godine – kada je većina vremena strogo strukturirana i obojana školskim ili sličnim obavezama. Ona prava ljetna dosada za koju vjerujem da svi znaju je dobrodošla. Nije potrebno u svakom trenutku zabavljati dijete i nuditi mu razne aktivnosti. Ako su odrasli djetetu uvijek na raspolaganju, nude mu aktivnosti i ideje kako provoditi vrijeme ograničavamo ga da samostalno istražuje, kreira i pusti "mašti na volju“. Dosada je prilika da dijete istraži i iskaže svoju kreativnost, ojača psihološku otpornost, preuzme inicijativu i uči kako riješiti problem (jer dosada im u jednom trenutku postane problem). U dosadi djeca imaju priliku otkriti i biti onakva kakva doista jesu, u kontaktu sa sobom, što im pomaže u ojačavanju njihovog mentalnog zdravlja.

Ako nam dijete komunicira „Dosadno mi je, ne znam što da

radim“ onda možemo s njime porazgovarati o tom osjećaju na način „Jako ti je

dosadno i ne znaš što bi radio/la“, „Ponekad je baš teško kada nam je dosadno i

Tijekom ljeta budite dobar uzor svome djetetu. Inače imamo tendenciju provoditi velik dio vremena u dodiru sa tehnologijom, mobitel nam je stalno u ili pri ruci. Ako sami ne odlučimo smanjiti vrijeme koje provodimo uz neki oblik tehnologije, djeca neće slijediti drugačiji primjer. Vi za sebe donesite odluku o količini vremena koje ćete provoditi uz tehnologiju, u kojem vremenu ćete uređaje maknuti ili ugasiti. Pričajte svome djetetu (na njemu primjeren način) o tome kako ste odlučili maknuti ili ugasiti uređaj da biste se mogli bolje odmoriti i zašto je vama to važno. Dijete će na taj način  čuti i vidjeti vas pa će se lakše uključiti u ponašanje koje vi iskazujete. Je li u potpunosti fer ako djetetu branimo mobitel ili tablet, a isti mi koristimo kada god želimo?

Ljeto je vrijeme kada djeca više vremena provode kod kuće,

što znači i više nereda. Nije potrebno toliko brinuti oko neuredne sobe pune

igračaka. U redu je čistoću i urednost također pustiti na godišnji odmor. Ono

što uvijek možemo jest na kraju dana uključiti dijete u zajedničko pospremanje njegovih

Također, igra sama po sebi podrazumijeva slobodu i kreativnost. Nije potrebno kupovati nove igračke kako bi se dijete imalo s čime igrati. Umjesto „plastike“ mu ponudite prirodne materijale (kamenčići, drvo, voda), tkanine, plastelin, glinu, vodene boje, tempere, bojice… Internet nudi mnoštvo zanimljivih DIY (do it yourself) projekata koje dijete može učiniti samostalno ili uz vašu pomoć. Izrada maketa, modela i igračaka, posebice zajedno s roditeljem, će djetetu predstavljati aktivnost koja će mu sigurno dugo ostati u sjećanju i konačan rezultat rada će moći sačuvati.

Ako je dijete starije dobi, odnosno može sudjelovati i razumije igre s pravilima, kao obitelj se uključite u društvene igre. Zajednički odaberite igru i dogovorite kako će izgledati vaš novi ritual (tzv. game night) – u kojem vremenu ćete igrati, hoćete li igrati pojedinačno ili u parovima, na koji način ćete pratiti i zapisivati rezultate, što dobiva pobjednik, a što gubitnik. Učinite društvenu igru zanimljivom osmišljavanjem posebnih pravila. Na taj način ćete motivaciju za igranjem održavati na visokoj razini, te ćete spriječiti da ona ubrzo postane „dosadna“, a društvena igra spremljena u prvoj ladici ormara.

Roditelje.hr pratite i na Instagramu.

View this post on Instagram

A post shared by Roditelji.hr (@roditelji.hr) on Jul 21, 2020 at 3:45am PDT

Razgovarala: Danijela Petrov
Fotografije: Shutterstock