Kad bi barem postojala škola za roditelje i kad bi još k tome bila obvezna... vjerujemo da bi mnogi problemi bili izbrisani, da bi mnoge nedoumice oko odgoja bila riješene. No nažalost, nije tako! Zato smo tu mi da vam ih približimo i pomognemo riješiti, da vas povežemo sa sjajnim stručnjacima ali i upoznamo s brojnim autorima koji se bave tako kompleksnim pitanjem kao što je odgoj djece. Jedna od njih je i Philippa Perry, britanska psihoterapeutkinja i spisateljica, čija je knjiga 'Željeli biste da su ovu knjigu pročitali vaši roditelji' prevedena na hrvatski. Vratit će vas u vlastito djetinstvo da biste shvatili da su vaši postupci i odnos s vašom djecom danas itekako povezani s onime što vam se događalo dok ste i sami bili malo dijete. Osim toga, raznim primjerima iz stvarnoga života približit će vam alate neophodne na tom izazovnom putu odgajanja djeteta. 

U ulomku iz knjige koji vam donosimo u nastavku, doznat ćete da su tri glavna pristupa usmjeravanju djetetova ponašanja - strogost, popustljivost i suradnja. Naime, roditelji danas pribjegavaju ili autoritarnom, kažnjavajućem stilu odgoja ili pak postaju previše popustljivi. No želje i potrebe djeteta nešto su sasvim drugo. Doznajte zašto su i strogost i popustljivost štetni ako su dominantni, odnosno u kojoj mjeri su uopće poželjni da ne bi bili štetni. Doznajte i kako uistinu funkcionira metoda suradnje i što vam dugoročno ona donosi. 

***

1. Strogost je vjerojatno najuobičajeniji način koji povezujemo s discipliniranjem djeteta. Svodi se na nametanje volje odrasle osobe djetetu. Primjerice, zahtijevate da dijete uredi svoju sobu i kaznite ga ako to ne učini.

Nikome nije osobito drago kad mu netko drugi nameće svoju volju, a djeca nisu nikakva iznimka. Neka djeca mogu postati poslušna, ali ni u kom slučaju sva. Takvo postupanje može dovesti do pat-pozicije, do pobjede i gubitka, do poniženja i bijesa.

Opasnost je u tome što vi postajete uzor osobe koja je uvijek u pravu, koja je nefleksibilna i slabo podnosi frustracije. Namećući svoju volju djetetu mogli biste ga i nehotice naučiti da uvijek mora biti u pravu, da mora biti nefleksibilno i netolerantno.

Tada se možete naći u ciklusu uzajamne nefleksibilnosti, odnosno, u pat-poziciji i svađama s nadglasavanjem ili se dijete može povući iz komunikacije. To nije dobra dugoročna strategija za opušten odnos s djetetom. No, ne znači da katkad ne možete reći: "Spremaj igračke, i to ovog trenutka!", ali to mora biti iznimka, a ne pravilo komunikacije.

Ako ste u svom odnosu s djecom autoritarni, isto tako riskirate njihov budući odnos s autoritetima. Možda ćete im onemogućiti da surađuju s autoritetima ili neće biti u stanju preuzeti vodeću ulogu ili odgajate diktatora. Ukratko rečeno: ako stalno namećete svoju volju djetetu, to nije najbolji način za razvoj moralnosti i suradnje, niti je dobar način za ostvarenje kvalitetnog odnosa.

2. Popustljivost je kad svom djetetu nikad ne prenosite bilo kakva mjerila ili očekivanja. Kad roditelji nemaju nikakvih granica za svoje dijete, to je često reakcija na odgoj ispunjen tjeskobom i nesklon riziku ili reakcija na vlastiti autoritarni odgoj. Neka su djeca u stanju uspostaviti vlastita mjerila i očekivanja, ali ne sva. Dijete koje ne zna što se od njega očekuje može se osjećati izgubljeno i nesigurno. Katkad, kad mi kao roditelji čvrsto odlučimo da nećemo raditi ono što su radili naši autoritarni roditelji, možemo otići predaleko, u suprotnu krajnost, i djeci uopće ne postaviti granice. Razmislite li o tome, u takvim je situacijama naše ponašanje više reakcija na vlastite roditelje, nego na situaciju s kojom se suočavamo u sadašnjosti.

No, popustljivost nije potpuno pogrešna: katkad može biti najbolje rješenje za sadašnju situaciju. Jer katkad je razumno odbaciti očekivanja zato što dijete nije spremno za njih. Primjerice, vašem je starijem djetetu spremanje sobe išlo od ruke, ali drugom je djetetu to prenaporno pa umjesto da se upustite u borbu u kojoj ne bi bilo pobjednika, ali biste narušili međusobni odnos, ako dijete nije spremno za ono što želite da jednog dana uspije napraviti, privremeno to nemojte očekivati od njega. To znači da ne trebate zahtijevati da sprema svoje igračke. Nije riječ o tome da mu popuštate, nego da ste odlučili odložiti to pravilo dok dijete ne bude spremno za njega. Popustljivost može biti pozitivno kratkoročno rješenje, dok dijete ne bude spremno za metodu suradnje.

3. Metoda suradnje je kad se vi i vaše dijete udružite kako biste riješili neki problem, tako da ste vi više u ulozi savjetnika nego diktatora. To je moj najdraži pristup jer se svodi na zajedničko traženje rješenja.

Što je metoda suradnje i kako funkcionira?

Problem definirajte definirajući sebe. "Željela bih da tvoja soba bude uredna i da je ti urediš."

Otkrijte osjećaje u pozadini ponašanja. U tome bi djetetu mogla trebati pomoć. Primjerice: "Misliš li da je nepravedno što ti moraš pospremiti sobu, iako je nered napravio tvoj prijatelj?" "Je li to prevelik posao za tebe i imaš li osjećaj da će beskrajno trajati?"

Prihvatite te osjećaje. "Razumijem zašto ti se to čini nepravedno." "Na početku ti se svaki veliki posao može činiti beskrajnim."

Zajednički pronađite rješenja. "Ipak bih htjela da ta soba bude uredna. Kako bi ti je bilo najlakše pospremiti?"

Provedite rješenje, ali se vratite na neki od koraka ako je to potrebno.

I ne prosuđujte svoje dijete.

Druga faza može biti nezgodna, jer bi vam moglo biti teško reći nešto što zapravo ne želite prihvatiti, ali ako ne priznate osjećaj koji smatrate neprikladnim, veća je vjerojatnost da će dijete postati tvrdoglavo. Budući da dijete još možda nije u stanju izraziti sve što osjeća, možda ćete morati pribjeći metodi višestrukog izbora kako biste otkrili osjećaje u pozadini problema, kao u navedenom primjeru.

Kad ste utvrdili djetetove osjećaje, tada možete ponovno definirati problem, ali ne na ovaj način: "Soba ti je pravi svinjac i bolje ti je da je pospremiš, inače ću baciti sve tvoje igračke." To bi u djetetu samo izazvalo stid, dijete bi se osjećalo ugroženo i u njemu bi se počelo gomilati ogorčenje. Umjesto toga shvatite njegove osjećaje. Za to je potrebna praksa i može vam se činiti štetnim, ali dijete će naučiti uzimati u obzir osjećaje drugih u skladu s onim kako vi uzimate u obzir njegove.

Kad zajedno nabacujete ideje o rješenjima, bitno je djetetu dati prednost i ne odmah odbaciti ni jednu njegovu ideju. Dakako, dijete bi moglo smisliti nešto ovakvo: "Mogli bismo moju sobu ostaviti takvu kakva je." Razmislite o ovom odgovoru: "Mogli bismo. Tebe bi takvo rješenje moglo usrećiti, ali meni bi ga bilo teško prihvatiti. Ne samo zato što bih se osjećala nelagodno, nego i zato što bi mi bilo teško usisati sobu ili pospremiti tvoju čistu odjeću. Što bismo drugo mogli napraviti?" "Ne znam." "U redu je. Ne žuri nam se, ostavi si dovoljno vremena." Bitno je da ne budete najpametnija osoba koja ima odgovor na svako pitanje jer ako ste takvi, oduzimate moć svom djetetu. "Sad bih mogao pospremiti igračke, onda se odmoriti, a onda bi mi ti mogla pomoći s odjećom jer mi ju je teško slagati." "Dobro, to mi se čini u redu. Dođi po mene kad bude vrijeme za slaganje odjeće pa ćemo smisliti kako da to napravimo."

Ako su vas odgojili autoritarni roditelji, možda mislite da je ta metoda idealna. U takvom vam se slučaju može učiniti da metoda suradnje predugo traje. Međutim, ono što je ovdje bitno jest da ste, osim što će soba biti pospremljena, i vi i vaše dijete otvoreni prema svojim osjećajima, što znači da se brinete o zajedničkom odnosu, učite kako doći do kompromisa i riješiti problem. Stvaran zadatak odgoja djece nije pospremanje sobe, nego odnos s djecom u kojem im pomažete da se razviju. Metoda suradnje pomaže u razvoju bitnih vještina za socijalizirano ponašanje, a to su podnošenje frustracije, fleksibilnost, rješavanje problema i empatija.

Tekst: J. S. Č. , ulomak iz knjige 'Željeli biste da su ovu knjigu pročitali vaši roditelji' Foto: Shutterstock