Koliko se sjećam, jedino pitanje koje se tada provlačilo među trudnicama koje su iščekivale svoj Dan D bilo je zarezivanje međice i davanje dripa. Ni jedno ni drugo tada me nije brinulo, a nekako sam s povjerenjem otišla u rodilište i prvi i drugi put.
No kako već neko vrijeme iščitavam iskustvamama, slušam iskustva žena koje su rodile, počela sam se često susretati s pojmom ginekološkog ili opstreticijskog nasilja.
Dojmio me se tako hrabar i vrlo izravan post jedne mame Maje Obrovac Glišić, inače po struci nutricionistice koja se bavi holističkim pristupom plodnosti.
Razmišljala sam čitajući ovaj post i osvrnula se na iskustva sa svoga poroda toliko godina prije, a moja se perspektiva danas prilično promijenila.
Dakle, potpisujem sve što je Maja Obrovac Glišić rekla jer tijekom oba poroda nitko me ništa nije pitao, oba su mi poroda inducirana dripom i probijen mi je vodenjak, a nije bilo nekog posebnog razloga, eto našla sam se na pregledu, pa zašto ne.
Da ne pričam da me je liječnik doslovno izvrijeđao tijekom prve trudnoće jer sam dobila 30 kg (naravno, znam da to nije bilo dobro, ali prilično me uznemirio prije odlaska u rađaonicu). Tijekom prvoga poroda nitko mi nije ništa objašnjavao, dali su mi drip i probili vodenjak, iako ja to baš nisam željela, a međicu su mi zarezali tijekom poroda da me nisu ni obavijestili o tome.
Hm, da, a drugi porod, e tu je tek bilo svega. Od truda do izgona prošlo je 50 minuta, možda i 40, nisam sigurna. No nikako na prirodan način. Rodila sam u prisustvu anesteziologa, koji je vikao ‘Porod u tijeku’.
Naime, iz nekih svojih razloga tražila sam epiduralnu injekciju, za koju sam obavila sve pretrage (da se razumijemo, danas je možda ne bih tražila, ali tada jesam).
Epiduralna se daje u kralježnicu, u fazi između dva truda. No što se dogodilo, došla sam na stolac, a glavna sestra ili babica ili što već, uključila je drip. Činilo mi se da sam joj išla na živce jer sad ja tražim epiduralnu, a već sam otvorena 8 prstiju. Meni je bilo čudno kako su mi naglo počeli trudovi i nije bilo nekog normalnog razmaka između njih.
Pitala, zvala sestru (istu koja je uključila drip) da provjeri, a ona kaže sve je u redu. Meni se nije činilo u redu jer za 10-ak minuta nije bilo više razmaka između trudova, a bili su toliko jaki kao da me je netko priključio na struju. Došli su anesteziolozi, ali, naravno, nisu mi mogli dati epiduralnu jer je porod bio u tijeku. Odnosno, već 20-minuta nakon uključivanja dripa, moji trudovi nisu prestajali. Dok su anesteziolozi bili oko mene, a nije bilo ni babice ni liječnika, trudovi su bili sve jači. Ubrzo sam im samo rekla da se maknu jer sam osjetila da beba izlazi van. Ono što se dogodilo živa je istina i dogodilo se u jednoj zagrebačkoj bolnici: čim sam zauzela poziciju na stolcu, moja je beba izletjela iz mene kao iz topa. Na svu sreću, anesteziolog je bio pri sebi pa ju je uhvatio jer bi pala sa stolca.
Hm, eto, ovo je moje skromno iskustvo, koje sam odlučila podijeliti nakon toliko godina. Da ne pričam da je posteljica ostala u meni, da sam porađala posteljicu još sat vremena nakon što je beba izašla, da sam od jačine trudova i naglog izgona sva popucala. Da su me šivali sat i pol nakon poroda, kada se rana već ohladila, i da je boljelo kao sam vrag. I, da, drugi dan mi se ravnatelj Odjela došao osobno ispričati.
Žao mi je što se nakon 12 godina žene i dalje susreću s ginekološkim nasiljem na porodu. I drago mi je što više o tome ne šute. Da, možda ćete im zakomplicirati dan, jer toliko žena čeka na porod, a vi zahtijevate neki poseban tretman i ‘ne razumijete’ baš zašto vam treba drip (naravno, jer je to ‘najbolje’ za vas, a najbrže za njih). Neka, zakomplicirajte, imate pravo na to. A da budemo malo izravniji, zar svaki mjesec ne odvajate od svog bruta za zdravstvo da biste morali šutjeti i pustiti da se prema vama ponašaju kao da ste komad mesa u klaonici?